Papa Franjo u petak ujutro slavio je već tradicionalnu misu u Domu sv. Marte. Tom prilikom osvrnuo se na teško pitanje življenja sakramentalne vjere u vrijeme pandemije, poručivši: “Prisnost bez zajednice, prisnost bez Kruha, prisnost bez Crkve, bez naroda, bez sakramenata, opasna je.” Učenici su bili ribari. Isus ih je pozvao dok su krpali mreže. Andrija i Petar krpali su mreže. Ostavili su mreže i pošli za Isusom (usp. Mt 4,18-20). Ivan i Jakov također: ostavili su oca i pošli za Isusom (usp. Mt 4,21-22). Poziv ih je zatekao na njihovom ribarskom poslu. Ovaj odlomak današnjeg Evanđelja, ovo čudo čudesnog ribolova potiče nas na razmišljanje o drugom čudesnom ribolovu, o kojem pripovijeda Luka (usp. Lk 5,1-11): i tamo s jednakim uspjehom. Imali su ulov kad su mislili da ga neće imati. Nakon što je dovršio poučavanje, Isus reče: „Izvezite na pučinu“ – „Ali trudili smo se svu noć i ništa nismo ulovili!“ – „Idite“. „Na tvoju riječ – reče Petar – bacit ću mreže“. Toliko su ih ulovili – kaže Evanđelje – da su bili zapanjeni tim čudom (usp. Lk 5,9). Danas, u ovom drugom ribolovu ne govori se o zapanjenosti. Vidi se određena prirodnost, vidi se određeni napredak, prevaljeni put u poznavanju Gospodina, u intimnosti s Gospodinom; reći ću točnije: u prisnosti s Gospodinom.
Kad je Ivan to vidio, rekao je Petru: „Gospodin je!“, i Petar pripaše haljinu, baci se u more kako bi došao Gospodinu (usp. Iv 21,7). Prvi put, kleknuo je pred Njim: „Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek“ (usp. Lk 5,8). Ovaj put nije rekao ništa, ponio se prirodnije. Nitko nije pitao: „Tko si?“. Znali su da je Gospodin, bilo im je prirodno susresti se s Gospodinom. Prisnost apostola s Gospodinom se povećala.
Također i mi kršćani, na našem životnom putu nalazimo se u ovom stanju hoda, napretka u prisnosti s Gospodinom. Gospodin, mogao bih reći, kao da nam je „pri ruci“, „pri ruci“ u smislu jer hoda s nama, znamo da je On. Svakodnevna prisnost s Gospodinom, to je kršćaninova odlika. I sigurno, doručkovali su zajedno, ribu i kruh, sigurno su na uobičajen način razgovarali o puno stvari. Ova prisnost kršćana s Gospodinom uvijek se događa u zajednici. Da, intimna je, osobna, ali u zajednici. Prisnost bez zajednice, prisnost bez Kruha, prisnost bez Crkve, bez naroda, bez sakramenata, opasna je. Može postati prisnost – recimo – gnostička, prisnost samo za mene, odijeljena od Božjeg naroda. Prisnost apostola s Gospodinom uvijek je bila u zajednici, uvijek je bila za stolom, znakom zajedništva. Uvijek je bila sa Sakramentom, s Kruhom.
Ovo govorim jer sam potaknut na razmišljanje o opasnosti koju nosi ovo vrijeme pandemije u kojem živimo, a koja je učinila da svi komuniciramo putem medija, također i u religijskom smislu: pa i ova Misa koju sada služim, svi smo pričesnici, ali ne zajedno, možda samo duhovno zajedno. Mi ovdje prisutni smo mali narod. Postoji veliki narod: stojimo zajedno, ali nismo zajedno. Također i Sakrament: danas ćete se vi ovdje pričestiti, ali ljudi koji su povezani s nama, imaju samo duhovnu pričest. To nije Crkva: to je Crkva jedne teške situacije, koju Gospodin dopušta, ali ideal Crkve je uvijek s narodom i sa sakramentima. Uvijek.
Prije Uskrsa, kad je objavljena vijest da sam slavio Uskrs u praznoj bazilici Sv. Petra, pisao mi je jedan biskup – dobar biskup: dobar – i ukorio me. „Ma kako to, Sv. Petar je tako velik, zašto ne stavite barem 30 osoba, da ljudi sudjeluju? Neće biti nikakva opasnost…“ Pomislio sam: „Ma što mi je želio reći?“ U tom trenutku nisam razumio. No kako je to dobar biskup, jako blizak narodu, nešto mi želi reći. Kad ga vidim, pitat ću ga. Onda sam shvatio. On mi je govorio: „Pazite da ne virtualizirate Crkvu, da ne virtualizirate sakramente, da ne virtualizirate Božji narod. Crkva, sakramenti, Božji narod su konkretni.”
Istina je kako u ovom trenutku moramo ovu prisnost s Gospodinom vršiti na ovaj način, ali moramo izaći iz tunela, a ne ostati u njemu. I ova prisnost apostola: ne gnostička, ne virtualna, ne egoistična za svakog od njih, nego konkretna prisnost, u narodu. Prisnost s Gospodinom u svakodnevnom životu, prisnost s Gospodinom u sakramentima, posred naroda Božjeg. Oni su prešli put sazrijevanja u prisnosti s Gospodinom: i mi naučimo to činiti. Od prvog trenutka kada ih je pozvao razumjeli su da je ta prisnost različita od one koju su zamišljali, i stigli su do ove. Znali su da je Gospodin, dijelili su sve: zajedništvo, sakramente, Gospodina, mir, slavlje.
Neka nas Gospodin nauči ovoj intimnosti s Njim, ovoj prisnosti s Njim ali u Crkvi, sa sakramentima, sa svetim vjernim narodom Božjim.
(izvor: Bitno.net)
