Krist je među nama! Uvijek i svugdje. I kad Ga je našim očima uskraćno prepoznati, i kad na trenutak izgubimo nadu i kad smo zbunjeni, kad ne razumijemo patnju kroz koju prolazimo i kad nam Euharistija nedostaje više nego ikada, on je s nama i čeka. Čeka da ga prepoznamo u zajedništvu molitve, u pomoći staroj susjedi, u bivanju jedni za druge sada kada je to potrebnije nego ikada. On nam se objavljuje u ovoj patnji kroz koju prolazimo, a na nama je da osluškujemo u tišini što nam to tumači i molimo da nam se otvore srca da primimo Njegovu riječ. Je li moguće da Ga sada, kada ne možemo u sebe primiti Njegovo tijelo, u lomljenju kruha prepoznajemo kako nikada dosad nismo? Kolika li će to samo radost biti kada ponovno dobijmo priliku da Ga primimo u svoje Krista gladno tijelo!
U knjizi od Gilberta Cesborna „Sveci idu u pakao“ autor opisuje mladog radnika koji o Isusu znade samo onoliko koliko mu je kolega s posla uspio ispričati za vrijeme pauze. Nekim slučajem taj mladi radnik jednog dana se prvi put nađe u nekoj crkvi. Pogled mu pada na postaje križnog puta. „Ah, to mora biti taj Isus o kojemu mi je kolega pričao“ – bila je njegova spontana reakcija. Počne čitati što piše ispod pojedinih postaja: Isusa osuđuju, Isus pada prvi, drugi, treći put pod križem, pa Isusa raspinju. Divi se kako Isus odlučno i hrabro slijedi svoj put i ne da se ničim smesti. Ali u isto vrijeme u njemu se javlja bijes, šake se same stišću. Dakle, tako se postupa s nevinim čovjekom! Okrene se i razočaran napušta crkvu. Ta reakcija ne razlikuje se puno od reakcije dvojice na putu u Emaus. Osjećaj protesta protiv nepravde, ali i nemoći da se nešto učini. No isto tako treba reći, da je to reakcija čovjek koji ne poznaje Isusa, jer on ne poziva na stiskanje šake i osvetu. Taj čovjek, kao ni dvojica učenika, još nije shvatio da Raspetoga ne treba osvećivati već nasljedovati.
A mi smo se nadali…
I dvojica učenika koji su žurno napustili Jeruzalem bili su iznenađeni i šokirani brutalnošću kojom su svećenički prvaci obračunali s njihovim Učiteljem. Uskrsnuće o kojemu se u Jeruzalemu na sve strane govori njima još ne znači ništa, oni još uvijek nemaju tog iskustva. Doduše bili su oduševljeni Isusom za vrijeme njegova života. Zbog njega su sve ostavili i pošli za njim. Doživljavali su ga kao proroka „silna na djelu i na riječi pred Bogom i svima narodom“.
No onda je došla njegova neočekivana i tragična smrt koja je sve to bacila u zaborav. Njihovo duboko razočaranje sažeto je u rečenici: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“. Ponor nastao njegovom smrću na križu moglo je premostiti samo Isusovo uskrsnuće i njihova vjera u Uskrsloga. Samo u svjetlu vjere učenici su mogli prihvatiti činjenicu Isusova križa i njegove smrti kao smrti za njih. Samo tako su mogli shvatiti koliko su bili plitki i sebični planovi koje su imali s njime. To je problem vjere svakoga čovjeka: ostaviti svoje planove s Bogom, a pitati se: Kakve planove ima Bog sa mnom? Kakva je vjera onih kršćana koji uporno ponavljaju kako je najvažnije dobro zdravlje? Dok je tako, pokazuju se zadovoljni s Bogom. Čim se nešto poremeti, nastaju poteškoće slične onima dvojice učenika iz Emausa: A mi smo se nadali… Takvima je teško shvatiti da Bog i s našim bolestima ima svoje planove.
Evanđelje nam danas opisuje susret dvojice učenika i Isusa na putu u Emaus. Učenici su se razočarali u Učitelju. Oni su se nadali… a Njega osudili, razapeli… i On je umrno na križu… i pokopan u grob. Sve su njihove nade tada bile pokopane I odlučili su se vratiti kući. Napustili su Jeruzalem, i Hram. Dok su, tužni i ojađeni, prepričavali nemile događaje, pridružio im se još jedan Suputnik. I oni će Njemu… A On će njima… riječ po riječ. I još mu rekoše: Zbuniše nas i neke žene… da su bile u praskozorju na grobu… i da je Učitelj uskrsnuo od mrtvih. A On će njima: O bezumni, i srca slaboga pamćenja… I poče im otkrivati Pismo i Proroke. Sve dok nisu došli do kuće. A On htjede dalje… A oni Njemu:Ostani s nama, zamalo će večer i dan je na izmaku.Uđe s njima u kuću sjede za stol…Uze hruh blagoslovi… I iščeznu im iz vidokruga. A oni će: Zar nam nije srce gorjelo dok nam je kazivao Pisma i Proroke. Vratiše se nazad u Jeruzalem, k učenicima. I bijahu sretni. I nastaviše živjeti svoju vjeru… Ako se malo ozbiljnije zaustavimo nad svojim dosadašnjim životom otkrit ćemo jasnu činjenicu: mi smo putnici i još uvijek smo na putu. Naše putovanje počinje začećem, rođenjem, odrastanjem, školovanjem, zaposlenjem, osnivanjem obitelji, odgojem djece, nastavlja se u mirovini, podizanju unučadi, završava prirodnom smrću, dolaskom na cilj jer domovina je naša na nebesima. To putovanje je često prožeto neizvjesnostima, razočaranjima, strahovima, strepnjama, žrtvom i ljubavlju. Da bi prevalili često potpuno nepoznati put potreban nam je pratilac, onaj koji nas razumije i shvaća i koji će nas dočekati u sigurnosti i radosti Očeva doma. Dvojica učenika, o kojima je danas riječ u Evanđelju, nisu bili spremni na sve kušnje koje su stavljene pred njih i zato su razočarani, osjećaju se izigranima od života. U toj njihovoj nevolji prilazi suputnik kojega ne prepoznaju odmah. I dalje misle kako su sami i napušteni. Oči im se otvaraju tek pri kraju puta. Prepoznaju suputnika u lomljenju kruha – u euharistiji. Upravo je to dar kojega nam uskrsli Isus ostavlja kao ohrabrenje na životnom putu, kao pomoć da svladamo sve teškoće, sve krize i prijetnje koje se često nadviju nad nas. Istinskom vjerom u Kristovu prisutnost u Euharistiji i čestom hranom tim Kruhom života sigurni smo da ćemo na kraju prevaliti pustinju, prijeći rijeku Jordan i radosni ući u obećanu zemlju. I mi smo ovo dana svi naveliko zbunjeni. Možda i djetinjasto razočarani u Papu, Nadbiskupa, župnike. Ništa to nije čudno već prirodno; u nama kad-tad proradi djetinja(sta) vjera. I u svojstvu djeteta vjerničkoga Božjega, žalimo se roditeljima vjerničkom ocu i majci. Žalimo se, da za nas, kao djecu, ovo nije dobro stanje. I izazivamo Papu, Nadbiskupa, župnike… da nam pomognu i otvore crkve i da zajedno slavimo mise i primamo sakramente. I u oca i u majke srce je osjećano, ali razum, za dobro djece, a ne osjećaji mora prevladati. Shvatimo, da i naš Papa i Nadbiskup i župnici plaču… ali, bolje je za nas, da ne vidimo suze svojih duhovnih očeva i majki (jer će naš još više boljeti trenutni događaji). Molimo, dobroga Boga, Gospodara svega stvorenoga, da svojemu sluzi malom virusu, koroni, naredi da se povuče u svoje stanište, da mi možemo izići na svjetlost novoga dana i zajedno slaviti Oca našega koji živi s nama. O kako bi rado zapjevali uskrsnu pjesmu:
Ostani s nama, jer večer je, ostani Gospode!
Ostani s nama, jer mrači se, ostani Gospodine!“