Posluh u doba korone

Autor ovog teksta, dr. sc. Josip Mužić, profesor je na splitskom KBF-u i doktorirao je duhovno bogoslovlje i filozofiju: “Nitko od vjernika nije protiv mjera zaštite niti pozivlje da se one ne obdržavaju. No u provedbi tih mjera razlikuju se dva različita pristupa koja dijele vjernike. Jedan je pristup bezpogovorne poslušnosti koji se poziva na ljubav, a drugi je pristup odmjerene poslušnosti koji se poziva na istinu. Oba su stava razumljiva, međutim mišljenja smo da je samo jedan od njih ispravan”

I. Dvije krajnosti

U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti.

Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njezina nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme.

Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrješivosti, kod nekih vjernika neslaganje je nažalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.

Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te će neopazice završiti u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun samodopadne oholosti ‘jer sam u pravu’) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje kazne. Želi se po kratkom postupku ispraviti ono što se vidi krivim, odstranjujući krivce. Iza toga može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).

Za razliku od istine ljubav se danas, olako shvaćena, posebno cijeni. I ona se shvaća isključivo naravno. Svodi se na osjećaj koji je krajnje subjektivan, neupitan i kao takav opet relativan. Često se vjernike „umiruje“ onom novozavjetnom „Bog je ljubav“, pri čemu se i ovdje ljubav shvaća naravno. Tako na kraju ispadne da više nismo mi stvoreni od Boga, nego da mi možemo Njega oblikovati po želji, na svoju sliku. Stoga je ljubav danas, vjerojatno, pojam koji se najviše zloupotrebljava. Njime se pokriva i opravdava skoro svaki grijeh: predbračni odnosi, preljubi, rastava braka, ponekad čak i pobačaj. U konačnici to nas dovodi do klasične definicije grijeha: odvraćanje od Boga i okretanje sebi. Odnosno grijeh se svodi na to da se više ljubi sebe negoli Boga.

U današnjoj situaciji pandemije, takvo poimanje ljubavi, to sebeljublje koje „ide do prezira Boga“ (sveti Augustin), dovodi do opravdavanja baš svake odluke građanskih i crkvenih vlasti, ne propitujući ih i ne razmišljajući jesu li te odluke možda protiv Božjeg zakona. Na taj se način zapravo pokušava opravdati vlastita udobnost i(li) obraniti povlastice, jer se ide lakšim putem na kojem se ne izlažemo nerazumijevanju i kritikama. Isključuje se vlastito rasuđivanje, ponekad čak s isprikom u stilu „tko sam ja da sudim“. Međutim tako se zapravo pokušava ukinuti grijeh. Jer ako nisam kadar prepoznati i osuditi grijeh, ne mogu se ni braniti od njega. Umjesto osobnog rasuđivanja, prihvaćaju se servirani odgovori vladajuće struje mišljenja. Ponekad se, nažalost, takvo postupanje proglašava poniznošću. Posrijedi je, međutim, najčešće oportunizam u kojem se zatomljuje i iskrivljuje vlastitu savjest, a sve iz nepriznatog straha za sebe ili za svoje najbliže, i sve u ime nazovi ljubavi.

U oba slučaju – i u slučaju onih koji upadnu u ljutnju i prijezir prema grješnicima, i u slučaju onih koji zbog sebeljublja odbacuju zdravo rasuđivanje i ukidaju grijeh – događa se isključivost i razdvajanje istine od ljubavi i(li) ljubavi od istine. Naravno, treba imati na umu da se ove krajnosti nikad ne pojavljuju ovako očigledno, do kraja ogoljeno, nego više na jednoj skrivenoj razini svijesti. Rješenje je u pomirenju istine i ljubavi i to najbolje izražava načelo: Ljubiti grješnika, a mrziti grijeh. Nadbiskup Frane Franić je to primijenio u svoje vrijeme: Ljubiti komuniste, a mrziti komunizam. To je sveti Pavao izrekao na drugi način kad nas poziva da „istinujemo u ljubavi“ (Ef 4,15).

II. Mjere zaštite i pravednost

Prvi put u povijesti ukinute su globalno svete mise s narodom i to od strane crkvenih i građanskih vlasti. Ovo je ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred zakonom. Naime, ako se građanima dopušta da mogu ići u trgovine u određenom broju, sukladno veličini trgovine, a to isto ne dopušta se vjernicima, sukladno veličini crkava, onda imamo neprihvatljivu diskriminaciju. Predstavnici građanske vlasti, koji u pravilu ne vjeruju ili im je vjera samo formalna legitimacija pred izbore, drže vjeru nevažnom i suvišnom i ne mogu uopće shvatiti u čemu je problem. Međutim, to mogu i trebaju shvatiti naši biskupi s kojima su oni dogovarali ove odluke. Stoga ako naši biskupi ne uviđaju važnost i potrebu da se izbore za jednakost vjernika pred zakonom nego prihvaćaju podređen položaj vjernika pred zakonom, to može značiti puno toga. Prvo: da se nisu spremni zdušno založiti za svoje stado i onda tako sami sebe umanjuju kao pastire. Drugo: iz toga slijedi da tako prihvaćaju i provode diskriminaciju svojih vjernika jer niti jednom riječju nisu pokazali svoje protivljenje i time dopuštaju opasan presedan. Treće: ako oni sada kao nasljednici apostola daju dojam da misle samo na tijelo, kako to izrijekom izjavljuje jedan od njih,[2] a zaboravljaju na potrebe duše, to se može shvatiti kao pokazatelj malovjerja i čak nevjere. Četvrto: strah za svoj i tuđi tjelesni život je prirodan i razumljiv, ali ako se dopusti da on bude glavna pobuda kod donošenja odluke, onda je teško u tome ne vidjeti tragove kukavičluka. Peto: kao posljedica svega navedenog mnogi vjernici se osjećaju u ovoj situaciji ostavljeni i izručeni na milost i nemilost građanskim vlastima odnosno „kao ovce bez pastira“.

Bilo je moguće drugačije postupiti i izbjeći ovaj nepravedni i diskriminirajući tretman vjernika. Neke su biskupske konferencije, poput Poljske, donijele znatno liberalnije mjere gdje se nije upalo u rigorizam. Vjerojatno je našim biskupima bilo lakše donijeti zajedničku odluku, no nitko od njih nije time oslobođen svoje osobne odgovornosti koju ima za svoju biskupiju i mogao se postaviti drugačije kako pokazuje i primjer mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića. On je tražio od svojih svećenika da imaju svete mise s narodom, poštujući propisane mjere zaštite, istaknuvši: „Nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve?“[3]

Nedavno je u Italiji upućen Apel koji je potpisalo nekih sedamdesetak sveučilišnih profesora i sudaca za povrat slobode javnog bogoštovlja. U njemu stoji: „Učinak mjera za suzbijanje koronavirusa na slobodu bogoštovlja, koju je Alexis de Tocqueville opisao kao ‘prvu, najsvetiju, najsakralniju od svih ljudskih sloboda’, bio je krajnje težak.“[4] U nastavku teksta podsjeća se da je nedavno Ustavni sud Savezne Republike Njemačke „potvrdio prvenstvo zaštite ‘od opasnosti za tijelo i život’, ali je u isto vrijeme priznao da zabrana okupljanja na mjestima bogoslužja predstavlja ‘ozbiljno ograničenje u vršenju vjerske slobode’.“[5] I još se kaže: „Ovdje je u igri ne samo sloboda bogoslužja, nego sam princip slobode pojedinca.“ [6]

III. Crkvene zapovijedi

Nikako nije posrijedi neko sporedno pitanje koje se može odbaciti kao nekakvo „djetinje zapomaganje“[7], nego osim što se radi, kao što smo vidjeli, o temeljnim pravima osobe radi se i o temeljima vjere.

Osvrćući se na odgovarajuće kanone (ZKP 838§4; 213; 843§1), kanonist fra Velimir Blažević zaključuje: „Nijednom odlukom i preporukom naših biskupa nije dovedeno u pitanje pravo vjernika na sakramente, samo treba voditi računa o tome da li ih prikladno traže, pa i s obzirom na mjesto i na vrijeme, i na izbjegavanje opasnosti zaraze koronavirusom.“[8]

U praksi međutim to se provodi kao da se radi o krutim zapovijedima i tako da se svim vjernicima, i onda kada su sve mjere zaštite ispunjene, uskraćuju sakramenti. Stoga s pravom Snježana Majdandžić-Gladić u članku na stranici Vjera i djela tvrdi: „Činjenica je da su odredbe biskupa HBK izravno pogodile sve vjernike, dakle i one koje po ZKP-u imaju pravo na njih.“[9] Time se u ime brige za tjelesno zdravlje ostavilo vjernike bez sakramenata, a posebno – što je najpogibeljnije – bez sakramenta ispovijedi i bolesničkog pomazanja. „Opravdano je pretpostaviti“, nastavlja Snježana Majdandžić-Gladić, „da će zbog takve odluke biskupa određeni broj ljudi umrijeti u smrtnom grijehu, kao i da će takve odredbe bitno utjecati na duhovno zdravlje mnogih vjernika, jer su lišeni onoga što im je važnije i od kruha i od ovozemaljskog života.“[10] Istina je da savršeno pokajanje briše smrtne grijehe, ali tko može jamčiti da će imati takvo pokajanje posebno u smrtnoj agoniji? Redovnik Dražen Marija Vargašević upozorava da je „Crkva najvažnija čuvarica cjelovitoga zdravlja“ i kao takva „ne smije zatvoriti svoja vrata, pogotovo u krizi!“[11]

Odredbe biskupa HBK protivne su većini crkvenih zapovijedi. Konkretno prvoj (Sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!), trećoj (Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu!), četvrtoj (Svetkuj zapovjedne blagdane!), a dobrim dijelom i drugoj (Najmanje jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe!) budući da se ona najčešće ispunja pred Uskrs.[12] Neizbježno se postavlja pitanje koje upućuje Majdandžić-Gladić: „Kojim autoritetom biskupi HBK za hrvatsko područje privremeno dokidaju crkvene zapovijedi? Držimo kako takve odredbe nemaju svog dostatnog ni teološkog, ni pravnog, ni moralnog, ni liturgijskog opravdanja, a uz to izazivaju ozbiljne reperkusije za cjelokupan život Crkve u Hrvata.“[13]

Ovim mjerama se slavljenje sakramenata, a posebno svete mise, izjednačuje po važnosti sa svjetovnim okupljanjima, čak i stavlja iza njih. Stoga, primjećuje ista Snježana Majdandžić-Gladić: „Postavlja se zato pitanje vrijednosti i obvezatnosti Kristove zapovijedi: ‘Ovo činite meni na spomen’ (usp. Lk 22, 7-20), kao i da se to treba činiti ‘dok on ne dođe’ (1 Kor 11,26). Ne, dakle, dokle koronavirus ne dođe, nego dok On ne dođe. Iz toga proizlazi da odredbe biskupa HBK izravno proturječe Božjoj uredbi i Objavi u Svetom pismu.“[14]

Po mom sudu, olako uskraćivanje sakramenata je logička posljedica olakog pripuštanja sakramentima, posebno svetoj pričesti, primjerice onih koji su u javnom grijehu, kao što je slučaj kod nekih političara. Zajednički nazivnik za oboje jest slaba vjera u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji. Ta se slaba vjera vješto maskira lažnim čovjekoljubljem, to jest čovjekoljubljem bez istinoljublja. Ishod je, nažalost, omalovažavanje i banalizacija sakramenata, koji kao da su trgovačka roba s kojom se raspolaže kako se želi.

VI. Božji zakon

No, najjači je nadnaravni motiv, onaj kojeg je istakao dekan KBF-a u Splitu, prof. don Mladen Parlov, da je „važnije pokoravati se Božjim zapovijedima, nego ljudskim propisima“.[15] Ovdje se konkretno radi o trećoj Božjoj zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

Netko može prigovoriti da je to starozavjetna zapovijed koja govori o suboti, a ne o nedjelji i da se u njoj nigdje ne spominje sveta misa. Crkva vođena Duhom Svetim to je odavno razjasnila. U prvom redu nedjelja se shvaća kao ispunjenje subote. Katekizam kaže: „Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva.“ [16] Iz toga slijedi: „Svetkovanje nedjelje ostvaruje ćudoredni propis koji je po naravi upisan u čovječje srce, tj. ‘Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito štovanje u spomen njegovoj općoj dobrohotnosti prema ljudima’. Nedjeljno bogoslužje dovršenje je ćudorednog propisa Starog saveza, od kojeg preuzimlje ritam i duh slaveći svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.“[17] Stoga: „Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u središtu je života Crkve. ‘Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvobitan zapovjedni blagdan.’“[18] I da ne bi bilo nikakve zabune, pojašnjava se: „Crkveni propis naznačuje i točno određuje zakon Gospodnji: ‘Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi.’“[19] Drugi vatikanski sabor sa svoje strane kaže: “Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu’ (1 Pt 1,3).” (SC, 106). Plodovi ispunjavanja te zapovjedi po Katekizmu su višestruki: „Nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje“,[20] sudjelovanje u njoj „svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi“ kao i zajedništva vjernika „u vjeri i ljubavi“ te Božje svetosti i nade u spasenje.[21]

Sredinom trećeg stoljeća Didascalia o tom govore ovim riječima: “Koja bi stvar mogla ikada zahtijevati pred Bogom da se vi ne skupljate u dan Gospodnji na slušanje riječi života i da se hranite božanskim kruhom koji ostaje uvijek?”[22] Prof. don M. Parlov, u vezi stanja pandemije, s pravom kaže: „Crkva ne može po vlastitom nahođenju mijenjati ili prepravljati Božje zapovijedi.“[23]

Katekizam Katoličke Crkve ukazuje da se prvi grijeh naših praroditelja dogodio kad čovjek „nije poslušao zapovijed Božju“ te da se otada svaki grijeh sastoji u „neposluhu prema Bogu“.[24] Zar u obustavi svetih misa nije očit neposluh Bogu? Uvijek smo dužni ljubiti i poštovati svoje biskupe.[25] Ali kao i slučaju roditelja posluh prema njima prestaje kad traže nešto što je protiv volje Božje ili morala. Zoran primjer imamo u slučaju zlostavljanja maloljetnika. Posebne okolnosti, kao što je zaraza, nisu izuzetak jer Božje zapovijedi uvijek ostaju na snazi. Pa stoga čak ni u pravom ratu, kako uči Katekizam, „slijepa poslušnost“ nije prihvatljiva nego je čovjek dužan ne podlagati se nečovječnim i nemoralnim nalozima.[26] Utemeljeno stoga Massimiliano Viola, talijanski pravnik, piše na katoličkom portalu Aciprensa: „Ipak, osim činjenice da nijedna dispenza, kao takva, ne bi mogla nikad spriječiti poštivanje propisa (zbog toga ne postoji obveza da se mora koristiti dispenza), niti bi mogla na ijedan način ograničiti pravo vjernika da sudjeluju u javnom bogoslužju (a da se u biti ne pretvori u kanonsku kaznu), ostaje čvrsto Treća zapovijed kao naredba božanskog prava i naravnog prava, i kao takva hijerarhijski viša u odnosu na pozitivno pravo Crkve, na temelju koje bi trebalo držati posve isključenu mogućnost radikalnog isključivanja slobode vjernika da stvarno prisustvuje svetoj misi (događaju nadnaravnog reda), niti pred jednom situacijom hitnoće na naravnom planu.“[27]

IV. Dvije vrste poslušnosti

Svi se slažemo da je zaraza virusom opasna i da treba poduzeti potrebne mjere za njezino suzbijanje, posebno radi zdravlja onih koji su ugroženi, kao što su stariji i kronično bolesni. Zato, koliko je poznato, nitko od vjernika nije protiv mjera zaštite niti pozivlje da se one ne obdržavaju. No u provedbi tih mjera razlikuju se dva različita pristupa koja dijele vjernike. Jedan je pristup bezpogovorne poslušnosti koji se poziva na ljubav, a drugi je pristup odmjerene poslušnosti koji se poziva na istinu. Oba su stava razumljiva, međutim mišljenja smo da je samo jedan od njih ispravan.

Pobornici bespogovorne poslušnosti zastupaju stav, trenutno dominantan, potpune zabrane svete mise s narodom, dok se pobornici odmjerene poslušnosti zalažu da se dopuste svete mise s malim brojem vjernika, koji će obdržavati sve propisane mjere predostrožnosti.

Pobornici bespogovorne poslušnosti u ogromnoj su većini i imaju uza se potporu medija i civilnih vlasti, što opet nije dokaz da su u pravu jer se često u povijesti pokazalo da je istina ostala u manjini. Sjetimo se samo starozavjetnih proroka. Oni također smatraju da ako slušaju ne mogu pogriješiti i tako pravdaju izostanak vlastitog rasuđivanja.

Pobornici odmjerene poslušnosti su neznatna manjina. Ako imamo na umu da u Hrvatskoj prosječno nekih dvadesetak posto deklariranih katolika ide nedjeljom na svetu misu, taj se broj smanjuje barem deset puta kada gledamo koliko ih ide preko tjedna na svetu misu. Dakle to je malo više od jedan posto sveukupnog stanovništva koji su najviše pogođeni zabranama. No to su oni zdravi vjernici koji u Euharistiji poglavito crpe snagu da bi mogli skrbiti za duhovno bolesne članove Crkve, i u tom krugu velika je većina za drugu odmjerenu poslušnost. Oni žele prihvatiti i razumom donesene odredbe te traže da se štiti pravednost kao i temeljna vjerska prava.

U jednom i u drugo pristupu vjernici zauzimaju stav o nečem što se tiče kako njihova odnosa prema nadležnom biskupu tako, što je još važnije, njihova odnosa prema Bogu.

V. Tko je u grijehu?

U ovoj situaciji mnogim vjernicima pojavljuje se problem u savjesti: jesu li i do kada su dužni slušati navedene odredbe? Znam za slučaj kada se jedna osoba pitala je li sagriješila zato što je bila sama na svetoj misi sa svećenikom, a druga zato što se zatekla i ostala na svetoj misi gdje je bilo njih troje. Vjerujem da si mnogi dobri vjernici postavljaju ovakva i slična pitanja. U čemu bi tu bio neposluh? Doista, televizijske mise koje predvodi biskup imaju, skupa sa snimateljima, najmanje sedam osoba, a prilikom molitve pred zagrebačkom katedralom bilo ih je preko trideset i nikome to nije bilo sporno. Postavlja se pitanje zašto, kada i tko ih je izuzeo od odgovornosti zbog kršenja odredbi? Kako to da iste odredbe za neke vrijede, a za neke ne? Očito se ne traži slijepo, nerazumno ispunjavanje odredbi, nego razumno, ono gdje se gleda i čuva njihov smisao.

No imamo i druge situacije koje otvaraju i brojne druge dvojbe i pitanja. Kako to da se mogla održati procesija Za križen na Hvaru u kojoj je sudjelovalo 90 ljudi? Bolno je kada Nacionalni stožer za civilnu zaštitu o tome odlučuje i to dozvoljava u ime „stogodišnje baštine, koja Hvaranima jako puno znači, a upisao ju je i UNESCO u svoj registar kulturnih dobara“.[28] Tko ih je ovlastio da odlučuju o vjerskim pitanjima i to još isključivo prema ovakvim svjetovnim i nevjerskim mjerilima? Dogodio se paradoks za koji novinar Jutarnjeg lista piše: „I tako, ispalo je da su članovi Nacionalnog stožera veći katolici od pape Franje i hrvatskih biskupa. Crkva zabranjuje, a Capak, Beroš, Božinović i Alemka Markotić dopuštaju crkvena slavlja.“[29] Kako je moglo doći do ovakvog neprirodnog stanja? Zašto se nitko u Crkvi u ovom slučaju ne osjeća kriv ili dužan dati pojašnjenje ako ne već ispriku?

Čak i oni koji kritički pišu o Crkvi konstatiraju da se nešto čudno događa. Tako novinar Robert Bajruši u Globusu piše: „Sada kada je u opasnosti sam opstanak čovječanstva, kad i svjetovno društvo postavlja eshatološka pitanja, Crkva, kojoj je poslanje da govori o tim pitanjima i odgovara na njih, upadljivo šuti.“[30] Zar smo zaboravili na grijeh propusta? Valentin Findrik dobronamjerno upozorava: „Velika je opasnost za Crkvu da, u želji za poslušnosti svjetovnim vlastima i zaštitom potrebitih, pođe ruku pod ruku za svijetom u njegovu strahu od smrti i zaboravi ono radi čega živimo.“[31] Isti autor stoga zaključuje: „Još jednom ističući bitnu razliku između spriječenosti da se nešto čini i propuštanja prilike da se čini ono što se može činiti, ne mogu se, oci biskupi, oteti dojmu da se štošta toga moglo i trebalo učiniti umjesto potpune obustave sakramentalne prakse.“[32]

VII. Vrste otpora

Dakle, nema govora o grijehu u slučaju vjernika koji se – s poštovanjem i ljubavlju – ne slažu sa svojim biskupima u vezi s donesenim odredbama ili su te odredbe, uz obdržavanje mjera čuvanja od zaraze, dakle u skladu sa smislom odredbi, na stanoviti način čak i prekršili. Štoviše, ovdje se radi o potrebi i dužnosti reagiranja ako se ne želi sagriješiti. Moguće odgovore možemo pronaći u Kompendiju socijalnog nauka Crkve kad govori o neprihvatljivim građanskim zakonima.

Prvi odgovor je prigovor savjesti, odnosno ovakvu nepravednu odredbu, koja se izravno protivi Božjoj zapovijedi, po savjesti se ne može prihvatiti. Katekizam nedvosmisleno kaže: „Građanin je u savjesti dužan ne slijediti propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja. …Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva opće dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.“[33] Na to se nastavlja Kompendij socijalnog nauka Crkve: „Osim toga što je moralna obveza, to odbijanje ujedno je i osnovno ljudsko pravo koje – upravo zato što je takvo – mora priznati i štititi i sam građanski zakon… Nitko se nikada ne može ukloniti od moralne odgovornosti za učinjena djela i po toj će odgovornosti sam Bog suditi svakoga (usp. Rim 2, 6; 14, 12).“[34] Ovdje se ubrajaju svi oni koji po savjesti ne mogu prihvatiti donesene mjere i ako je potrebno to javno očituju. Tako je, primjerice, don Ivan Bodrožić, profesor patrologije na KBF-u u Splitu, napisao da kad bi netko koji zadovoljava sve potrebne uvjete od njega zatražio ispovijed, da mu to ne bi mogao odbiti „ni pod cijenu rizika života… jer život je satkan od snažnih spasenjskih trenutaka u kojima nema kalkulacije“.[35]

Druga mogućnost je otpor dotičnim odredbama, koji može poprimiti različita konkretna očitovanja. Jedno od tih je pasivni otpor, koji je u etičkom smislu besprijekoran. Ne provode se dotični zakoni, već se izričito djeluje protiv tendencije nepravednih mjera. U takvu skupinu spadaju oni svećenici i vjernici koji su diskretno u manjem broju, od nekoliko sudionika, i držeći se mjera sigurnosti, imali zajedničke svete mise. Posljednja mogućnost je aktivan otpor, odnosno javni prosvjed protiv donesenih odredbi. To se, primjerice, nehotimično dogodilo prilikom javnog slavljenja svetih misa u župi Sirobuja u Splitu, kad je ugledni i zaslužni svećenik, don Josip Delaš, nenamjerno postao simbol aktivnog otpora.

Mnogi misle da će se, jednom kad pandemija prođe, sve vratiti na prijašnje stanje. Međutim, to je pomalo naivno. Ako se ne budemo sada borili za svoja ljudska, građanska i vjerska prava, sutra može biti samo gore. U konačnici, to bismo i zaslužili jer smo se bez ikakva otpora predali i učinili puno više nego je bilo potrebno u zaštiti od virusa.

VIII. Kineski poučak

Ima onih koji misle da se teško ikad više može ponoviti ovakva situacija pa stoga smatraju nepotrebnim i nepoželjnim uopće otvaranje pitanja granica poslušnosti biskupima. Za takve i sve nas poučan je sadašnji primjer života katolika u Kini koji traje već desetljećima. Katolička Crkva je u toj zemlji duboko podijeljena na ilegalnu ili Podzemnu Crkvu i na legalnu ili takozvanu Patriotsku Crkvu. Ova zadnja je pod potpunim nadzorom države i svećenici nadgledaju vjernike drže li se partijskih propisa. Između ostalog:

a) Djeca do 18 godina ne mogu ići u crkvu niti primati vjersku poduku. Fizički im se onemogućava ući u crkvu, a svećenike koji su unatoč zabrani katehizirali mlade kažnjavaju tako da ih istjeruju sa župa i zabranjuju im vršiti svećeničku službu. To se, primjerice, dogodilo ocu Liu Jiangdongu iz Biskupije Zhengzhou (Henan) u listopadu 2018. godine. [36]

b) Skidaju se križevi s crkava, ali i vjerske slike unutar crkava. Tako se u nekim crkvama više ne može vidjeti nijedna slika Isusa, ali je zato puno državnih propagandnih plakata.[37]

c) Crkve se zatvaraju ili ruše pa je u godinu dana, do rujna prošle godine, samo u jednoj biskupiji – čiji biskup mons. Josip Wei Jingyi nije priznat od vlasti nego samo od Svete Stolice – bilo ukinuto i zatvoreno sedam župskih crkava.[38]

d) U ime domoljublja i podrške Partiji prisiljava se župe da na svaku vjersku zgradu izvjese kinesku zastavu, da prije bogoslužja pjevaju patriotske himne, da izlože portret predsjednika Xi Jinpinga čak i na oltarima.[39]

d) Uvedene su visoke novčane kazne (od 200.000 do 300.000 kuna) za one koji imaju vjerske aktivnosti u kućama; kazne sežu sve do zapljene zgrade ili stana u kojem se okupljanja događaju.[40] Zato su mnogi svećenici Podzemne Crkve savjetovali vjernicima da se više tako ne okupljaju.

e) Državni službenici kontroliraju privatne stanove i uklanjaju vjerske slike i simbole; na njihovo mjesto stavljaju slike kineskog predsjednika. Ako to ne prihvate, siromašne obitelji gube pomoć od države.[41]

Nakon sporazuma sa Svetom Stolicom sve je nastavljeno kao i prije, a neke su mjere i postrožene. Očit je cilj da se svećenike, preko silovitosti kojom se vrši građansko registriranje klera, želi pretvoriti u državne službenike, promicatelje državne vjerske politike. Isto vrijedi i za časne sestre, a redovnici su zabranjeni. U protivnom, svećenika se istjeruje iz župe, postaje nezaposlen i šalje ga se njegovoj kući. Sada država traži da svećenik bude aktivan u progonu i gušenju vjerskog života i pri tome se kineski komunisti još mogu pozivati na sporazum sa Svetom Stolicom.[42]

Što u ovakvoj situaciji vjernici mogu učiniti da opstanu u vjeri i spase dušu? Nepravedne i protu-Božje zakone ne smiju slušati jer će izdati Boga. To znači da će mirne savjesti u skrovitosti kršiti takve zakone. Nemaju drugog izbora nego biti neposlušni građanskoj vlasti i svojim crkvenim vlastima, od župnika do biskupa, onda kada ih odjeljuju od Krista. To je dvostruki „sveti“ neposluh u ime najvećeg dobra posluha, odnosno ljubavi prema Kristu i spasenja duša! Vjernici su jednostavno prisiljeni ići u moderne katakombe, u takozvanu Podzemnu Crkvu da bi opstali u vjeri. Svoje progonitelje i mrzitelje, unatoč svemu, ljube i za njihovo obraćenje prikazuju sve kušnje i muke i Bog će se preko toga, prije ili kasnije, proslaviti. Ovo je krajnja situacija koja zorno pokazuje kako poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh.

Netko može primijetiti: što se to nas tiče? Kina je daleko, a mi smo u demokraciji. Da nije bilo blaženog kardinala Alojzija Stepinca i nekih drugih naših biskupa koji su pružili herojski otpor, nama bi bilo isto za vrijeme Jugoslavije. Jer glavni razlog suđenja kardinala je bio što nije htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i osnovati navodno samostalnu hrvatsku Katoličku Crkvu koju bi u potpunosti kontrolirala Partija. U tome naumu komunistima Jugoslavije Kina je bila nadahnuće i uzor. Što se tiče tzv. demokracije, ni nakon skoro trideset godina još se nismo riješili nasljeđa komunizma, jer se nitko tko je u ime te ideologije činio zločine nije pokajao niti bio suđen. Naznake totalitarizma u takozvanoj demokraciji sve su veće. Dovoljno se sjetiti s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće kultura smrti (pobačaj i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje.

Potrebni su nam doista jaki pastiri da bismo odoljeli tome pritisku koji će, poput apostola, „navješćivati riječ Božju smjelo“ (Dj 4, 31). Zato molimo za svoje biskupe da im Bog da nepokolebljivu vjeru kako bi bili dostojni nasljednici svojih herojskih prethodnika na čelu s blaženim kardinalom Stepincem. Marijo, kraljice Hrvata, moli za nas!

prof. don Josip Mužić