KARANTENA: *Od 22. ožujka do 2.svibnja – točno je 40 dana! Nešto je čudno – biblijsko… Latinski korijen riječi “karantena” je “četrdesetak”. Iz istog je korijena i korizma – četerdesetnica! Pa što Biblija kaže o 40? Potop je trajao 40 dana. Mojsije je pobjegao iz Egipta 40 godina, a 40 dana je ostao na Sinajskoj gori kako bi primio zapovijedi. Egzodus – lunjanje pustinjom je trajalo 40 godina. Isus je postio 40 dana. Po zakonima Izraelaca žena se 40 dana trebala odmarati nakon poroda…
Neki teolozi smatraju da broj 40 predstavlja “promjenu”. Vrijeme je pripreme – osobe ili ljudi – na fundamentalnu promjenu. Nešto će se dogoditi nakon ovih 40 dana. Samo vjerujte i molite se. Zapamtite, kad god se broj 40 pojavi u Bibliji dolazi do “promjene”. Sjetite se da smo u 2020. godini, a 20+20=40. Također, 2020. je godina popisa SAD-a. Isus Krist, Spasitelj svijeta rođen je za vrijeme popisa stanovništva. Najbolje tek dolazi. Pouzdajte se u Oca i Sina i Duha Svetoga. Neka ovi dani “karantene” donose duhovno oslobođenje našim dušama, naciji i našem svjetu. I na kraju, 2020. je savršena vizija, a za nas znači da nas sve Netko iznad svega drži na dlanu.
MEDITACIJA: TUŽALJKE DVOJICE KOLEGA ŽUPNIKA
(Napisano prije 10-ak godina, a gle – kako je aktualno!)
Nedjelja
– Ovako više ne ide! – glasno će jedan moj sudrug. Viđeniji župljani, među njima oni koji su nekoć znali krišom krstiti svoju djecu i biti vezom “Nikodemima” iz drugih župa, da i oni obave isto, danas – nakon desetak godina demokratskog kruha i pogače – kad više nije šik slikati se u procesijama i pred oltarom – opet ne mare za nedjelju. Poput onih neodazvanih evanđeoskih uzvanika – ako se ne žene, ili ne kupuju niive i jarmove volova – oni nedjeljom do podneva lješkare, igraju nogomet, vježbaju predizbornu kampanju u gostionici, nakon mrsna objeda slažu račune i čekaju svoj radni nastup – ponedjeljak. Njihovo je vrijeme dragocjeno i pred njihovim pragom valja otrti obuću i diskretno pozvoniti. Ne, nisu svi takvi; jedan redovito dolazi u crkvu, drugi me važno pozdravlja pitajući za zdravlje. – Što kaniš, osim ogovarat svoje instant župljane? – banuh u dim “Don Peponeove“ lule.
– Povući do kraja – nastavi on otpuhujući kroz prozor. A drugi, koji se nedjeljom i blagdanom redovito okupljaju u crkvi, tradiconalni su kršćani. Jednakim marom hitaju u crkvu kao i u obližnji dućan. Znam, neće me ostaviti na cjedilu, obnovit će svoju crkvu, ali njihov život ne prožima nedjeljna pobožnost. U istom pretincu drže svetu vodu i bočicu rakije. Oni su poslušni, njih se i koještarijom može nasmijati i rasplakati. Ali za Božju stvar ni makac od ustaljenoga!
– Ni moji župljani nisu baš oduševljeni Bogom – uzdahnuh nastojeći utješiti svoga sudruga. – Još samo da i župnici omutave i – eto prave nedjelje! (Pitam se nije li nam ta nesretna Corona priskrbila baš – takve nedjelje?! –op.DS.)
– Ne rugaj se! – uzvrpoljio se „Don Pepone“. – Ja to tebi ozbiljno, kao drug drugu.
– I ja! Nego, da osnujemo udrugu za zaštitu svjesnih kršćana?
(Drago Bosnar: DOPUSTIŠ LI ŽIVOTU DA TI PRIĐE –str. 57; Zagreb 2010.)
NEZASLUZENO NASLJEDSTVO
“U ljubavi nas je unaprijed odredio po Isusu Kristu.”
za svoje sinovstvo, po slobodnoj odluci svoje volje. (Efežanima 1,5)
»HVALA na ručku, tata«, rekla sam dok sam odlagala ubrus na stol u restoranu. Bila sam kod kuće na praznicima i, nakon odlaska na fakultet, bilo mi je čudno da roditelji neštoplaćaju za mene. »Nema na čemu, Julie«, odgovorio je moj
otac, »ne moraš mi stalno zahvaljivati na svemu. Znam da si se osamostalila, ali i dalje si moja kći i dio obitelji.« Nasmiješila sam se i rekla: »Hvala, tata.«
U svojoj obitelji nisam učinila ništa kako bih zaslužila ljubav svojih roditelja ili ono što rade za mene. Ali riječi moga oca podsjetile su me da jednako tako nisam učinila ništa kako bih zaslužila biti dio Božje obitelji.
U Poslanici Efežanima Pavao piše svojim čitateljima da ih je Bog odabrao »da budu sveti i neokaljani pred Njim« , da na njima »nema ljage ni nabora« Ali to je moguće jedino kroz Isusa, u kojemu »imamo otkupljenje Njegovom krvlju, oproštenje grijeha po bogatstvu Njegove milosti“. Ne moramo zaslužiti Božju milost, oprost ili ulazak u Njegovu obitelj. Dovoljno ja da prihvatimo Njegov besplatni dar.
Kada svoj život predamoIsusu, postajemo djeca Božja, primamo vječni život i nasljedstvo koje nas čeka na nebu. Nije li to dovoljan razlog da veličamo Boga?
KOLIKO PLAĆAŠ ZRAK KOJI UDIŠEŠ?!
Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen korona virusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, no ono što je starac odgovorio, rasplakalo je sve liječnike:
“Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Sve ovo mogu platiti. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad prije nisam zahvalio Bogu na tome!”
Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, zrak ne shvaćamo ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja košta.
Zahvaljujem Bogu na vremenu koje mi je dao u cijelom životu da mogu slobodno disati! Hvala ti Gospodine što si sve moje račune platio na križu.
(PRE)DOBRO SE POZNAJU: *Muž se navečer vraća s posla. Na stolu ga čeka ceduljica s porukom; „Mama je bolesna, odvezla sam se k njoj.“ Muž uzdahne i krene prema frižideru da uzme nešto za jelo…a na frižideru ceduljica: „Hrana je napravljena. U frižideru je, samo je podgrij u mikrovalnoj.“ Navečer razmišlja što će, kad na krevetu spavaće sobe nađe ceduljicu: „Sanjaj me!“ Mužu dosadile ceduljice. Odjene se i kad je želio obuti cipele u jednoj ceduljica: „KUDA?!“