Brak = prihvaćanje različitosti – Župa sv. Ivana Krstitelja

Zaručnici pitaju: Kako na tečaj prije vjenčanja? Dok čekamo upute iz naše Biskupije preporučam proučite materijale dobivene od kolege:

Priprava za brak

Brak = prihvaćanje različitosti Tomislav Ivančić

Brak je životno udruživanje dvoje ljudi, različitih po mnogim osobinama. Oni su različiti po tjelesnoj, psihičkoj i duhovnoj konstituciji. Čovjek je naime stvoren na Božju sliku. Božja slika jest trojstveni Otac, Bog Sin i Duh Sveti. Sva trojica su Bog, ali su to tri različite osobe.

Razlike – Muškarac se nikada ne može svesti na ženu, niti žena na muškarca. Isto se tako niti otac, a niti majka mogu svesti na dijete. Njih troje su različite osobe. Žena drugačije misli, drugačije osjeća, drugačije zaključuje, drugačije nešto želi nego li muškarac. Muškarac govori u pojmovima i jasno, logično, a žena intuicijski. Žena zaključuje prema osluškivanju, prema nekom tajnom glasu koji čuje iz vladanja druge osobe. Ona čuje dušu druge osobe. Ona nikad nije logična u muškom smislu, nego logična u emotivnom, duševnom i intuitivnom smislu. Muškarac govori kratko i objektivno, a žena opširno i subjektivno. Muškarac izreče u rečenici ono što misli, a žena želi izraziti svu svoju slutnju i čežnju u puno rečenica. Žena i muškarac, otac i majka, djevojčica i dječak, mladić i djevojka, to su različiti svjetovi. Oni nikad ne mogu biti isto i ne smiju težiti da budu isto. I ne smiju biti nesretni što nisu isto.

Neuništivost braka – Muškarac i žena su dvije različitosti koje se samo u ljubavi ujedinjuju i neizmjerno čeznu jedno za drugim. Ali oni nikada ne mogu do kraja ispuniti tu svoju čežnju. Zato je brak neuništiv, on nema kraja i zato ga je besmisleno rastavljati. Brak je stvaralačko ujedinjenje dviju različitih osoba. Brak je mjesto gdje se muškarac ispunja različitošću i bogatstvom svoje žene, a žena uzima bogatstvo i različitost svojega muškarca. Oni su veliki ako zajednički gledaju prema istom cilju, ako ih prate iste čežnje, da budu u svojem sjedinjenju netko treći. Zato se oni prepoznaju u djeci, a jednako se mogu prepoznati u Bogu iako nemaju djece. Jer Bog je njihova čežnja i on je ostvarenje njihova braka.

Dijalog u braku – Zbog različitosti muškarca i žene brak ne može opstati ako u njemu nema dijaloga. Bit braka je izricanje nesporazuma između muža i žene. Zašto? Budući da su različiti, oni jedno drugome moraju izgovoriti, izreći kako misle, što misle, što im znače njihove riječi i njihove kretnje, što ih boli i što ih raduje. To se ne može vidjeti izvana, to treba riječima iskazati. Neprekidni dijalog između muža i žene, a onda i s djecom, jedini je način da ljubav raste i da brak postaje čvršći, a obitelj sretnija. Treba odrediti bar jednom tjedno vrijeme u kojem će muž i žena razgovarati sami i vrijeme kada će oboje razgovarati s djecom. Tako se jedno u drugome prepoznaju i postaju snažni. Tako se u braku čovjek može razigrati, ići na široko i na daleko, a da se ne izgubi i da se uvijek ima kamo vratiti jer se međusobno razumiju.

Deset najčešćih ubojica braka

Debra Fileta je stručna savjetnica i autorica knjige “Vodič za pronalazak ljubavi vašega života”, u kojoj piše o hodanju i vezama te savjetuje mlade kako pronaći pravu ljubav. Mnogo je toga što može stati na put dobrom braku, a često je riječ o malim, neprimjetnim stvarima. Kako bi naši brakovi mogli opstati i uspjeti, evo nekoliko “ubojica” braka na koje bi svaki par trebao pripaziti. “Razvodimo se”, kazala je moja prijateljica s izrazom razočaranja na licu. Ton njezina glasa promijenio se dok je pokušavala na stvari gledati s vedrije strane. “To je ipak najbolje rješenje. Posljednjih nekoliko godina stvari ne funkcioniraju. Jednostavno smo prerazličiti.” “Najbolje rješenje… Prerazličiti…” Njezine su riječi odjekivale u mojoj glavi satima nakon našeg razgovora. Pomislila sam na cijeli niz razlika između mene i mog supruga. TOLIKO smo različiti. Može li par koji je “prerazličit” zaista imati uspješan brak? Kao stručna savjetnica, svakodnevno susrećem parove koji pokušavaju svoj brak održati na životu. Njihove borbe često nemaju nikakve veze s bračnim nevjerama, ovisnostima ili nasiljem. Oni zapravo umiru jednom polaganom i bolnom smrću. Fraze poput “prerazličiti smo”, ili “udaljili smo se”, ili “dali smo sve od sebe” – fraze koje zvuče tako nevino – ipak su krajnje opasne. Mnogo je toga što može stati na put dobrom braku. Često je riječ o malim, neprimjetnim stvarima. Kako bi naši brakovi mogli opstati i uspjeti, evo nekoliko “ubojica” braka na koje bi svaki par trebao pripaziti.

Rodbina Glavni uzrok stresa za većinu parova najčešće dolazi iz odnosa s osobama kojima ste okruženi. Roditelji, rodbina, braća, prijatelji… svi oni ostanu po strani u trenutku kad na vjenčanju pred oltarom kažete “uzimam”. Ulaskom u brak donijeli ste odluku da ćete svoga supružnika staviti iznad ostalih. Veliki broj brakova pati upravo zbog nedostatka prioriteta; parovi dopuštaju da ih se vuče na sve strane umjesto jednoga prema drugome. U zdravom braku parovi stavljaju jedno drugoga iznad svih ostalih.
Manjak komunikacije Prosječan par posveti samo nekoliko minuta dnevno kvalitetnom međusobnom razgovoru. Lako je prepustiti se užurbanom životu i izgubiti komunikaciju s bliskim osobama, no nemoguće je živjeti pasivno. Čim se prestanemo kretati prema naprijed, počinjemo tonuti. Parovi! Nađite što više vremena kako biste se povezali i komunicirali sa svojim partnerom.
Stres Vrlo je lako „istresti se“ na svoga supružnika. Dok se nalazimo u sigurnosti i udobnosti svoga braka može nam postati navika da skupljamo stvari u sebi – i tada eksplodiramo. Financijski problemi, bolesti, gubitak posla i patnja, parovima u zdravom braku mogu biti prilika da se još više zbliže, tako što se oslanjaju jedno na drugo, dijele svoje probleme i nose teret braka zajedno. .
Tehnologija Pročitala sam vijest da se jedan muškarac odlučio razvesti… od svog mobitela. Ima smisla, jer mnogi od nas u svome džepu nose ovoga opasnog “ubojicu” braka. U svijetu koji je zaluđen tehnologijom, korištenjem iPhonea i manijom objavljivanja postova na Facebooku, nije čudno da ne posvećujemo vrijeme stvarnoj blizini drugih osoba. Isključite kabel, prekinite vezu, ugasite računalo – i uložite vrijeme u svog partnera.
Sebičnost Brak je jedna velika, neprekidna, životna lekcija o nesebičnosti. Mi ćemo ili dopustiti da nas iskustvo promijeni na bolje, ili ćemo postati ogorčeni. Dati prednost drugome veoma je teška zadaća, jer je naše biće programirano da bira najprije sebe. Svaki put kad kažemo “da” samima sebi, kažemo “ne” svome braku. U braku nije riječ o “njemu” nasuprot “njoj”, već o “nama” nasuprot “meni.”
Nepraštanje Oprostiti i zaboraviti nije isto. Dugo ćemo patiti ako to ne uspijemo shvatiti. Ta nutarnja bol u konačnici može nanijeti mnogo štete našem životu. Oprostiti nije isto što i opravdati nekoga. Oprostiti znači osloboditi samoga sebe kako bismo primili ozdravljenje od Boga koji nam uvijek iznova oprašta.
Neutvrđene granice braka Često u braku razmišljamo o strategiji napada, zaboravljajući da je strategija obrane jednako bitna. Možemo činiti sve pozitivne stvari, a da se pritom ne zaštitimo od onih negativnih. Utvrdite granicu oko svog braka; zaštitite ga tako da čuvate svoje emocije, međusobne odnose i način na koji provodite svoje vrijeme.
Prošlost Najgora stvar koju možemo učiniti jest da svoga partnera gledamo na temelju njegove prošlosti, umjesto na temelju onoga kakav je sada. Iako prošlost može utjecati na naše živote, na našu sadašnjost može djelovati jedino ako joj to dopustimo. Važno je biti iskren o svojoj prošlosti, a još je važnije poštivati tuđu prošlost i gledati što Bog čini u životu našeg partnera OVDJE i SADA. Zaboravite na ono što je iza vas… kako biste mogli ići prema naprijed.
Neiskrenost Zašto je mala laž jednako opasna kao i velika? Zato što obje laži jednako utječu na bliskost. Iskrenost u braku je poput lanca koji vas spaja. Ako uklonite jednu kariku, ili deset karika, rezultat je isti – dolazi do pucanja lanca, do razdvajanja. Ako ste pogriješili ili ste nešto tajili svome partneru, sada je vrijeme za istinu i ispovijed. Neiskren odnos je nikakav odnos.
Ponos “Ja sam svoj najveći problem u braku”, kazao je jedan psiholog na temu bračnih odnosa. Znati prepoznati i ispraviti svoje mane i nedostatke, prije nego se usmjerite na one vašega bračnoga partnera, najveći je korak prema izgradnji odnosa. Vaš ponos može itekako otežati stvar. Mnogo je lakše uperiti prst i prebaciti krivnju na partnera. U trenutku kad odbacite svoju odgovornost, odbacili ste i svoj odnos s partnerom. Bez obzira na to o kakvom je problemu riječ, za njega je uvijek potrebno dvoje. Vrijeme je da razmislite o svojim slabostima, prije nego što ovih

10 podmuklih uljeza pronađu put do vašega braka. Neka vam Bog daruje mudrost kako biste pripazili na te tobože “male stvari” te tako zaštitili, njegovali i cijenili svoj brak.

Roditelji! Koje ćete ime dati svome djetetu? Fra Gordan Propadalo OFM

Roditelji, očevi i majke, dobro razmislite kakva ćete imena na krštenju nadjenuti svojoj djeci! Ako ste kršćani, onda ćete svojoj djeci dati kršćanska imena! Time svoju djecu stavljate pod zaštitu kršćanskih svetaca. Otmite se duhu pomodarstva pa da svojoj djeci dajete imena koja nemaju često nikakva značenja, niti smisla. Jednoga dana pokuca netko na vrata župnoga ureda. Ulazi jedan bračni par. Došli su prijaviti krštenje djeteta. Bilježeći osnovne podatke o djetetu, upitam roditelje: Koje ćete ime dati svomu djetetu? Zvat će se Nita – odgovore. Kako nikada do tada nisam čuo za to ime, malo začuđen ih upitam: A što znači Nita i otkud vam to ime? To je iz one popularne španjolske pjesme, šlagera „Mama Huanita“ – rekoše mi. Ah, tako, sjetih se ja te pjesme pa im velim: Ne znam španjolski da bih vam mogao reći značenje te riječi nita. Ali koliko znam, ta riječ u hrvatskomu jeziku nema nikakva značenja, osim da neki limar nešto lemi ili nita… A vi ste kršćani, katolici pa zašto svomu djetetu ne biste dali kršćansko ime? Znate, danas vam se biraju moderna imena, izazovna i pomalo neobična – odgovore oni. Znam, znam – primjećujem ja, ali sve što je moderno i izazovno ne mora biti niti mudro, a niti pametno. I upitam ih: Znadete li vi što znači nadjenuti ime svom djetetu na krštenju? Nismo o tomu posebno razmišljali – odgovore. Tada im rekoh kako to znači staviti svoje dijete pod posebnu zaštitu osobe ili sveca čije ime dijete nosi. Konkretno to znači: Ako svome djetetu dadete ime Marija ili Marta, to znači da vi svoje dijete posebno povjeravate zaštiti sv. Marije ili sv. Marte. Uz to, kršćani redovito slave i svoj imendan. Tada se posebno utječu svojim zaštitnicima čija imena nose. A tako je to!- čude se roditelji. Mi o tome nismo ništa znali- velečasni. Znate kako to ljudi rade: Čuju neku pjesmu na radiju, vide neko ime u novinama… A da smo to znali, ne bismo mi svomu djetetu dali ime Nita; mi smo katolici i Hrvati. A sada, ako se itekako može, mi bismo promijenili ime i dali da se zove Marta. I moja baka se tako zvala, reče majka. Može se, još uvijek se može – bodrim ih ja. Trebate otići u Matični ured i zatražiti promjenu imena. Za tu preinaku trebat ćete dati neku novčanu naknadu. Ništa zato – velečasni. Žao nam je što nismo prije znali, pa bismo svomu djetetu odmah dali kršćansko ime – rekoše zadovoljni roditelji. Iza imena stoji ljudska osoba sa svim svojim duhovnim bogatstvom i osobinama. Ime je znak dostojanstva dotične osobe. Ono je ikona, tj. slika osobe. Ime svakoga čovjeka je sveto, jer označuje osobu koja je sveta, tj. božanski dragocjena i ljubljena. Osim toga ime je neizbrisiv znak jedne osobe, ono je vječno. Po svomu imenu čovjek ostvaruje svoj životni odnos s Bogom i ljudima. Ljudi i Bog ga zovu njegovim imenom. Sveto pismo slikovito veli da je Bog u dlan svoje ruke upisao ime svakoga čovjeka; to znači da svakoga poimence nosi u svomu srcu i mislima. Svetopisamsko shvaćanje imena otkriva nam puninu značenja neke osobe: davanjem imena osobi izriče se njezino životno poslanje. Kad Bog kaže Josipu: Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod – tim imenom se izriče Isusovo djelo spasenja ljudi. Ime Isus znači Spasitelj. Kad Isus kaže apostolu Šimunu: Od sada ćeš se zvati Petar (Stijena) – to znači da ap. Šimun prima poslanje da bude čvrsti oslonac i izraz trajnosti Crkve. Pod utjecajem ovakvoga svetopisamskoga poimanja imena, roditelji od samoga početka kršćanstva, nadijevanjem određenoga imena svomu djetetu izražavaju svoju želju s obzirom na životni poziv djeteta. Do nedavno je takvo shvaćanje imena bilo prisutno u crkvenim redovničkim zajednicama. Novi članovi, pri stupanju u redovničku zajednicu, dobivali su i novo ime. Time se htjelo reći da oni započinju novi i bolji život u odnosu na onaj dotadašnji. Danas se u redovničkim zajednicama sve rjeđe nadijevaju nova imena; uglavnom se zadržavaju krsna imena. Teološki gledano, krsno ime ima puno veće značenje nego li redovničko. Redovničko ime nosi više simboličko značenje. Stoga bi trebalo više pažnje posvetiti odabiru krsnoga imena: da ono ima svoje značenje i smisao, da to bude kršćansko ime ili pak blisko kršćanskim osjećajima. U tomu smislu nas i Crkva uči kad kaže: Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se kršteniku ne dade ime koje bi bilo strano kršćanskomu osjećaju. Činjenica jest da se u našoj Crkvi među Hrvatima premalo pazilo na nadijevanje kršćanskih imena krštenicima. To je isključivo pravo roditelja. No mnogi su roditelji u tomu popustili. Poneka, tzv. moderna imena znaju biti toliko neobična, da ih se i sama djeca kad odrastu stide. U nadijevanju imena djeci vlada pomodarstvo; ne gleda se na smisao i značenje imena, već na trenutačni trend i modu. Možda će netko pomisliti da preuveličavamo značenje imena. Ako čovjek nosi ime nekoga sveca, to ne mora značiti da on postaje bolji ili svetiji. Ne čini ime čovjeka, nego čovjek stvara svoje ime. Kad se radi o vjerniku kršćaninu, njemu ne smije biti svejedno kakvo ime nosi. Njegov zaštitnik, čije ime nosi, pruža mu primjer ljubavi i osigurava zagovor; tako nas uči Crkva. Prije više godina u Francuskoj se pojavio prijedlog u vezi donošenja zakona koji bi davao apsolutnu slobodu pri nadijevanju imena novorođenčadi. Na taj prijedlog odmah je reagirala mjesna Crkva. Kršćani su se oduvijek vodili načelom da se djeci ne daju imena koja bi po svomu značenju bila suprotna kršćanskoj vjeri ili bi imala nevjernička obilježja. A tako je kroz stoljeća bilo i među nama Hrvatima. Bilo bi dobro da sadašnjoj pomodarskoj praksi dođe kraj

Nerazrješivost braka Fra Gordan Propadalo OFM

Kod nas u Hrvatskoj se 2020. godine razrješuje skoro svaki treći brak. U Zapadnoj Europi postotak je još porazniji. Osvrću li se ljudi uopće na to? Bračni život nije bez iskušenja i križa: bolest, smrt, materijalne brige, rođenje hendikepiranoga djeteta, djeca koju imamo, pa ih ubrzo nemamo jer odrastu i odu u svoj život, patnja oko usklađivanja naravi bračnih partnera. U teškim trenucima supružnicima treba mnogo snage da i dalje vjeruju da su stvoreni jedno za drugo. Njima treba mnogo vremena da se uvjere da su njihove, naizgled prerazličite osobnosti, ipak stvorene da se usklade. Vjenčanima je uzalud maštati da bi im brak s nekim drugim partnerom bio sretniji. Na sam dan vjenčanja nije sve vjenčano! Treba dosta vremena da se cijela osobnost jednoga partnera vjenča za osobnost drugoga. Bračnoj vezi treba vremena da se ukorijeni i produbi. U braku treba doseći poštovanje različitosti. Drugoga se u braku ne ljubi za sebe, već za njega. Treba si osvijestiti da se u braku ne traži vlastiti interes, nego interes drugoga. Tako se iz dana u dan postaje jedno i to nerazrješivo jedno. U pravoj ljubavi čovjek se ne daje djelomično, vremenski ograničeno ili na probu. Ako se neki čovjek hvali da je imao više djevojaka, on se nije davao niti jednoj. On je samo od svake – uzimao. A to se onda ne zove ljubav, nego prostitucija. Medeni mjesec traje tek mjesec dana. Kad prestane prva znatiželja i privlačnost, počinju se otkrivati razlike među partnerima. Prihvaćanje razlika pak vodi k produbljivanju ljubavi. Brak koji je rastavljen ima za posljedicu dvije rascijepljene, necjelovite osobe. Takve osobe nisu slika Božja. Razvode se oni partneri koji su se međusobno darovali samo površno, neozbiljno i necjelovito. Osoba koja se darovala ozbiljno, bez pridržaja, svjesna je da za nju razvod nije rješenje. Čovjek svega sebe uvijek nosi sa sobom. Ako i uđe u novu vezu, on sa sobom nosi i svoje stare probleme. Njegovi će problemi kad-tad provreti; na drugim mjestima i u drugim okolnostima. Najveće žrtve razvoda braka uvijek su djeca. Ona se tijekom rastavljanja roditelja ne mogu odlučiti i izabrati jednoga roditelja, jer jednako vole oba. Dijete uvijek misli da za rastavu roditelja mora postojati krivac. Kako ono jednako voli oba roditelja, time isključuje da bi jedan ili drugi roditelj bio krivac. Stoga dijete zaključi da je za rastavu roditelja krivac ono samo; i zato dijete rastavljenih roditelja silno pati. Ima ih koji kažu: krajnje je nehumano štititi bračnu ljubav kad ljubavi više nema. Na to bi se moglo odgovoriti: Ljubavi ima, samo se ona mora otkriti na jednom drugom, dubljem nivou. Nerazrješivost braka je dogma Crkve, ali je također i dogma ljudske naravi, jer nerazrješivost je djelo prirode. Najdublji razlog nerazrješivosti braka je naša veza s Bogom. Brak je utoliko nerazrješiv ukoliko je u njemu angažirana Kristova ljubav. Ako se jedan bračni drug iznevjeri, drugi će žrtvom, molitvom i djelima ljubavi raditi na spašavanju svoga druga. Ima primjera gdje je to uspjelo. Zadana vjernost u braku može se održati, a snagu za to daje Bog svima onima koji u njega vjeruju. Kristu se njegova Crkva iznevjerila na Veliki petak. No on nije nju iznevjerio, već ju je spasio. Bračni par je u početku temelj svijeta. S Kristom brak postaje sakrament. Kad bračna ljubav postane znakom Kristove prisutnosti, tj. sakrament, onda je ona otvorena prema vječnosti. Od svih stvarnosti koje čovjek živi na svijetu, samo bračna ljubav je neposredni znak Boga i njegova kraljevstva. Bračna ljubav se može razriješiti samo civilno, ali pred Crkvom to nije valjano. U Crkvi postoji mogućnost da se brak proglasi ništetnim. To je u slučaju kada već pri samomu sklapanju braka nedostaje element koji je potreban za valjanost ženidbe. Francuska književnica i filozofkinja George Sand okomila se na sv. Pavla i napisala: „Ne treba se muž pokoravati ženi. To bi bilo grozno i neprirodno. Muž ne treba niti naređivati ženi, to bi bilo podlo. Muž i žena trebaju biti poslušni zadanoj zakletvi, svojoj časti, razumu i ljubavi do djece.“ Georg Sand je bila stupila u brak, potom ga raskinula iz želje za većom slobodom, pa i slobodom u ljubavi. Trebao joj je cijeli njezin život, koji je bio pun pustolovina, da bi ona na kraju i sama došla do zaključka i rekla: „Bračna ljubav je velika, plemenita, lijepa i vječna, ali takva ljubav moguća je samo u braku kojega je stvorio Isus, a protumačio sv. Pavao. Ljudska narav u škrinji svojih radosti nema ništa čime bi utažila čovjekovu žeđ za srećom. Treba nam nebo, a mi ga nemamo.

Namjerni pobačaj (abortus ili čišćenje) Fra Gordan Propadalo OFM

O pitanju namjernoga pobačaja ili abortusa teško je govoriti ili pisati. Ne zato jer bi to pitanje bilo teško ili strano, nego zato što je ono u svojoj suštini krivo postavljeno. Dok s jedne strane govorimo o slobodi, blagostanju, standardu i životu, s druge strane u isto vrijeme mi sami te vrijednosti gazimo u onomu što je sažetak i vrhunac svih tih vrijednosti, a to je čovjek. Mi se borimo za život čovjeka, a istovremeno ga ubijamo. U tomu se krije teška i lukava zamka u borbi za tzv. „pravo“ na pobačaj. Pobačaj je određena vrsta genocida, tj. istrebljivanja. Roditelji abortusom nemilosrdno uklanjaju svoju začetu djecu koja su neželjena ili im ona ugrožavaju njihov životni komfor. Kod nas je u Hrvatskoj uobičajeno u javnom životu govoriti o „etničkom čišćenju.“ Svi znamo da je to uklanjanje nepoželjnih ljudi. Zanimljivo je da većina ljudi, a pogotovo žena, i sam pobačaj nazivaju „čišćenjem.“ Osobe koje zagovaraju tzv. pravo na „čišćenje“ nemaju odgovora na pitanje od čega se žena čisti čineći pobačaj. Pitanje pobačaja u sebi je vrlo jednostavno, a u praksi vrlo složeno. Po važnosti je to presudno, a u konkretnom životu totalno obezvrijeđeno. Većina ljudi nije dovoljno svjesna od kolike je važnosti ovo pitanje. Pokušajmo ih razumjeti: Ljudi su godinama živjeli sa zakonom koji je štitio, a u mnogim slučajevima i promicao namjerni prekid trudnoće, pobačaj, tj. abortus. Mnogi u tome čak i ne vide nekoga osobitoga zla, budući da to država javno propagira i savjetuje. A većini ljudi, tzv. masi svijeta na ulici u koju spadaju i mnogi vjernici, svojstveno je da previše ne razmišlja vlastitom glavom; radije se prepušta vodstvu nekoga autoriteta, u ovom slučaju državnoga. Crkvi su pak bila zatvorena usta da bi se o tome mogla mjerodavno izjašnjavati. Ljudima je, imajući u vidu njihove naravne sklonosti, odgovaralo to nepisano pravilo dvaju suprotnih moralnih načela. Čovjek je sklon živjeti po liniji manjega otpora, birajući ono što je lakše. I tako se desetljećima stvaralo jedno popustljivo društveno-moralno mnijenje. Zbog toga danas u našemu narodu postoji dobrano prisutan „mentalitet pobačaja.“ Vrijedi se upitati što smo mi kao narod s takvim mentalitetom dobili, a što izgubili. Treba pogledati činjenice; one nam govore da se mi Hrvati nalazimo na samom dnu ljestvice nataliteta među svim europskim narodima. Po broju pobačaja, mi smo u vrhu u Europi. Ova žalosna statistika neminovno nam nameće pitanje: Zar smo mi Hrvati najgenijalniji ili najluđi narod u Europi?! Mi kao narod izumiremo i to od smrti koju si sami zadajemo! To je žalosno; no još je žalosnija činjenica da još uvijek ima onih koji takvo izumiranje zagovaraju. Ako imamo u vidu što se sve pokušalo učiniti da nas se, kao narod, istrijebi i iskorijeni, takav se stav naroda čak može donekle i razumjeti. Zapravo, pravo je čudo da smo se mi i održali na životu. Kao narod mi smo teško ranjeni. Ranjeni smo u savjesti i podsvijesti. Kod nas je prisutan nedostatak volje za životom, strah od djece, strah od bračnih i obiteljskih obveza. Mi katolički svećenici odgovorni smo za duhovno-moralno zdravlje svoga naroda. Mi s činjenicom o učestalosti pobačaja nikako ne možemo biti zadovoljni; utoliko više što se 86% građana Hrvatske izjasnilo katolicima. Kad je riječ o pobačaju, onda je važno postaviti prava pitanja. Ne radi se tu o glasovanju „za“ ili „protiv“ pobačaja. To bi bilo bez temelja i smisla. Ne radi se tu niti o pitanju prevage jedne političke stranke nad drugom. Pitanje pobačaja je pitanje života ili smrti. To je pitanje ljudskoga bića, čovjeka i njegovih osnovnih prava na egzistenciju. Sva suština je u pitanju: Je li začeto dijete ljudsko biće? Da se na to pitanje ispravno odgovori, ne treba puno razmišljati. U jednom se, naime, svi slažemo; začeto dijete će se u određeno vrijeme roditi, ako mu se dopusti da živi. No ako se začeto dijete nasilno ukloni (tj. pobaci ili „očisti“) jasno je da se neće roditi nikada. I to nas dovodi do neoboriva zaključka da je svaki namjerni pobačaj zapravo ubojstvo čovjeka, bez obzira što se taj čovjek nalazi u svomu početnomu životnomu stadiju. O pobačaju će sigurno još dugo biti govora u našim javnim medijima. To se zlo suviše ukorijenilo, a da bi se dalo lako iskorijeniti. O timu pitanju važno je govoriti veoma razložno, lučeći bitne od sporednih stvari, zbilju od obmane, laž od istine. Važno je znati da je svaki namjerni pobačaj ubojstvo, i to dvostruko; ubojstvo nevinoga djeteta i samoubojstvo, barem moralno, počinitelja pobačaja (tj. roditelja i liječnika). Mnogi u našoj domovini, bez obzira na političko opredjeljenje, u rješavanju pojedinih dilema, znaju se pozivati na moralni značaj našega kardinala Franje Kuharića. On kaže: „Crkva nikada neće pristati na zakon koji odobrava napad na nedužno ljudsko biće. Nikada! Država uzurpira vlast kad donosi zakon kojim namjerni pobačaj proglašava roditeljskim pravom. Ni država, ni majka, ni otac, nitko nema to pravo! Pozivati se na pravo na pobačaj je apsolutno protiv naravnoga i Božjega zakona.“ Vjernicima katolicima te bi riječi trebale biti dostatne da ih riješe dileme oko pobačaja. Te riječi će biti dostatne i svima onima kojima ljudski život predstavlja svetu, nepovredivu i najveću vrijednost. A takvih je zasigurno ogromna većina u našem narodu.

Ženidbeni savez – očitovanje skrovitoga blaga Fra Gordan Propadalo

Prema KKC Rastava braka nije u civilnom pravu ukinuće ili poništenje braka. Upravo civilna rastava braka pokazuje da se ženidbena veza koja je postojala između muža i žene i dalje nastavlja u kontaktu, u mislima, u osjećajima. Po svojoj naravi ženidbeni savez ima nešto neraskidivo, neuništivo. Jedna je anketa pokazala da 80% mladih ljudi smatra da je najbolje da bračni vez traje cijeloga života. Brak je izraz težnje ljudske naravi za cjelovitim i trajnim predanjem svojemu bračnomu drugu. Ženidbeni savez uključuje činjenicu ulaženja dvaju života jednoga u drugi. Po ženidbenom DA bračni drugovi međusobno pripadaju jedno drugomu na nenadomjestiv i nepovratan način. Takvo jedinstvo riječi i jedinstvo tijela stvara najčvršću moguću vezu ljudskoga roda. Neraskidivo jedinstvo ženidbenoga saveza je ontološko: ono izvire iz samoga Božjega stvaralačkoga čina: I njih dvoje bit će jedno tijelo. Ako to ljudi ponekad niječu svojim riječima, pa čak i s nekim uvjerenjem, njihova podsvijest i nijema savjest to dobro znaju. Rastava nije komadić papira. Rastava od bračnoga druga je rastava od jednoga dijela samoga sebe, rastava od djece u kojima bračni drugovi također vide same sebe. To je kidanje samoga sebe. To je u biti odsijecanje, amputiranje, a ne rastavljanje, jer čovjek ostaje bez jednoga dijela sebe. Rastava je žrtvovanje bračne veze, djece, a i samoga sebe. Bračni je savez kao i roditeljski vez, tj. odnos prema zajedničkomu djetetu, nerazoriv. Ženidba je sakrament po vjerskom uključenju u duhovno zajedništvo i zaručništvo koje postoji između Krista i Crkve, tj. između Krista i konkretnoga supružnika-vjernika. To zaručništvo između Krista i Crkve, pa dosljedno i ženidbeni savez supružnika označavaju tri stvari: darivanje, vjernost, služenje ili tolerantnost. Ženidbeni savez nije zagonetna i neodoljiva privlačnost, nego promišljeni i svjesni pristanak na zajednički hod u dvoje kroz cijeli život, učeći se pri tomu međusobno primati i darivati i u dobru i u zlu. Sposobnost takvoga darivanja i primanja nemamo od sebe samih, nego od Boga. Stoga se brak, kao Božja institucija, može ostvariti samo ako se računa s Bogom, tj. ako je oslonjen na Boga. Bračna privola je čin vjere u bračnoga druga koji u sebi uključuje povjerenje i međusobnu vjernost. Vjera i vjernost predstavljaju čin potpunoga predanja sebe. Taj čin isključuje svaki strah, koji je inače neprijatelj predanja i jedinstva. Strah vodi k ostvarenju onoga čega se čovjek boji. Budući da vjera u samoga sebe i vjera u bračnoga druga nemaju dovoljno jamstva u nama samima, ona se mora osloniti na vjeru i vjernost prema Bogu. Vjernost prema Bogu je jamstvo za bračnu vjernost. Bitno je znati da je ženidbeni savez misterij, otajstvo, tajna. To je putovanje bez povratka i to prema obećanoj zemlji koju još ne poznajemo. Sa sklapanjem bračnoga saveza čovjek napušta dotadašnji način života i stare navike, te polazi prema novomu, još nepoznatomu životu. To od bračnih drugova traži dosta odricanja. Stoga se tijekom bračnoga života traži stalno umiranje staromu načinu života, da bi se moglo ulaziti u novi život. To znači da se križ, kao znak uskrsnoga otajstva, nalazi u srcu bračnoga otajstva. Tu vrijedi načelo: Ako zrno ne istrune, ostaje samo, ako li pak istrune, donosi obilat rod… Svaki muž i žena nalaze se pred izborom: ostati zatvoren u sebe, pri svojoj volji ili se pak odreći sebe i prepustiti se volji drugoga. Odreći se sebe ili svoje volje ne znači biti rob drugoga ili nečije samovolje. To zapravo znači prepustiti se volji Očevoj koja se očituje preko volje drugoga. Ženidba je nerazrješiva; ne zato što je sklopljena u Crkvi, nego zato što ju je Bog takvom stvorio. Nerazrješivost je naravno svojstvo ženidbe. Svaka rastava je nasilje nad ženidbom. Ženidba je sakrament, tj. vidljivi znak nevidljive milosti Božje. Bračni drugovi su svojim krštenjem i duhovnim zajedništvom s Crkvom – Kristovom zaručnicom, dionici Kristove ljubavi prema toj zaručnici. Uostalom svaka je duša Kristova zaručnica. Brak je Božja ustanova i Božji dar. To znači da čovjek s tim darom ne može raspolagati bez odgovornosti. Bračni život ne tiče se samo bračnih drugova. On se tiče njihove djece, njihovih obitelji, crkvene zajednice pa i šire društvene zajednice. Brak nije privatna stvar, on je javna ustanova i kao takav on ima odjeka, dobroga ili lošega, na javni život. Zbog svega toga ženidba Civilno rastavljeni par Crkva posebnu pažnju posvećuje onim bračnim drugovima koji, nakon civilnoga razvoda, čuvaju vjernost prema prvomu braku. To znači da ne stupaju u drugi civilni brak i tako pružaju lijepo svjedočanstvo svetosti i nerazrješivosti ženidbe kao Božje ustanove. Bračni život je poziv, tj. stalež kojim se zaslužuje nebo,ukoliko se taj poziv živi u skladu s Božjim načelima. Brak je Božji dar koji ima svoju unutarnju zakonitost koju treba poštivati: vjernost, služenje, praštanje, međusobna pomoć i Božja pomoć.

Deveta Božja zapovijed = Ne poželi tuđega ženidbenoga druga Fra Gordan Propadalo OFM

Prema Katekizmu Katoličke Crkve To je neuredna i grešna želja, pohota, požuda ili strast. Ona se protivi ljudskomu razumu jer je slijepa. Ona se ne ravna po umu ili volji, već je instinktivna, stoga i loša. Istovjetna je s „tijelom“ koje neprestano vojuje protiv „duha.“ Požuda je posljedica istočnoga grijeha. Ona unosi nered u moralni život. Čovjek je i inače podvojeno biće, u stalnoj borbi i napetosti između duha i tijela, a strast ga upravo vuče u smjeru grijeha. Sv. Ivan razlikuje tri vrste požude: požuda tijela, očiju i oholost života (to je želja za putenošću, strast za stjecanjem materijalnih dobra, slave ili časti). Čišćenje srca: Srce je središte moralne ličnosti. Iz srca izviru svake opake zamisli: o ubojstvima, preljubima, bludništvu, krađi, lažnim svjedočanstvima, psovkama… Borba protiv tjelesne požude počinje čišćenjem srca. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“ Čisti srcem su oni koji su uskladili svoj um i volju sa zahtjevima Božje svetosti, sa Božjim zapovijedima (ljubav, čistoća, istina, pravovjerje). Postoji veza između čistoće srca, tijela i vjere. Čistima srcem obećano je da će gledati Boga licem u lice i da će mu biti slični. Čistoća srca nam omogućuje da u svojemu tijelu ili u tijelu bližnjega vidimo hram Duha Svetoga, tj. očitovanje božanske, unutarnje ljepote. Borba za čistoću krštenika Po milosti Božjoj čistoća srca može se postići na više načina:

Krepošću i darom čistoće: bez čistoće ne možemo ispravno ljubiti i biti nepodijeljena srca.
Čistom nakanom: imajući pred očima istinski čovjekov cilj, tj. u svemu tražiti volju Božju.
Čistim pogledom (vanjskim i unutarnjim!): stegom osjećaja i mašte, odbijanjem naslade u nečistim mislima, jer to odvraća od Božjih zapovijedi.
Molitvom: biti čist i uzdržljiv može samo onaj kojemu je to dano. Sv. Augustin piše: „Ti bi mi to dao da sam samo skrušenim srcem kucao na tvoje uši i da sam ti čvrstom vjerom izrekao svoju brigu o potrebi.“
Stidljivošću: to je naravni osjećaj koji štiti čistoću i intimnost osobe, to je izraz i znak čistoće. Stidljivost ravna s pogledom i gestama u skladu sa dostojanstvom osobe. Stidljivost je u službi umjerenosti i ona nadahnjuje. Primjer za stidljivost može biti stil odijevanja koji mora biti skroman i čedan. Stidljivost je suzdržana, diskretna i vjerna. Odupire se agresivnosti mode i novotarijama u ponašanju. Stidljivost se kod djece javlja s pojavom savjesti i svijesti. Stidljivošću se čuva dostojanstvo osobe.
Čistom društvenom sredinom: takva sredina ne podnosi nametanje erotizma, bolećivu znatiželju ili pornografiju. Ako zdrava stidljivost nešto štiti, onda tomu nije mjesto u medijima i javnosti.
Ćudorednom nepopustljivošću: odgoj mladih ljudi mora poštovati i štititi čovjekovo moralno i duhovno dostojanstvo, vrlinu istine i srca. Ne smijemo pasti u napast da prihvatimo tobožnju opravdavajuću rečenicu: „Nekad se živjelo starinski, konzervativno i loše, a danas se živi suvremeno, moderno i ispravno.“ Pojedine postavke iz područja morala nikada se ne smiju mijenjati. Moralna popustljivost je plod krivoga tumačenja ljudske slobode. Sloboda je ograničena moralnim zakonima: Ne može se raditi ono što se hoće ili može, već ono što je dopušteno i moralno. Krist stalno obnavlja paloga čovjeka, njegovu ćudorednost. Krist obnavlja čovjekove vrline i čini novoga čovjeka u istini, miru, ljubavi i milosti. Ako ustrajemo u istinskoj ljubavi Kristovoj, na putu smo prema čistomu srcu.

Šesta Božja zapovijed = Ne sagriješi bludno Fra Gordan Propadalo OFM

Prema Katekizmu Katoličke Crkve Što je čistoća? Čistoća je moralna krepost, ali je istodobno i dar, milost i plod Duha. To je takva krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje osobu za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Čistoća je integracija sposobnosti da izražava unutarnje čovjekovo jedinstvo u tjelesnom i duhovnom biću. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku ljubavi i zajedništva. Muž + žena + ljubav = dijete. Muž i žena u ljubavi rađaju dijete. Spolnost zahvaća sve vidove ljudske osobe: za voljenje, rađanje i zajedništvo. Oba spola imaju jednako dostojanstvo. Božji poziv na zajedništvo dvoje ljudi znači da valja ostaviti oca i majku i postati s osobom suprotnoga spola jedno tijelo. Ispravan odgoj osobe za čistoću: Da bi se postiglo trajna vlast nad sobom, potrebno je dugotrajno djelovanje. Borba za čistoću posjeduje svoj ritam rasta i ima svoje zakonitosti u odnosu na rast i sazrijevanje osobe. Odgoj treba biti u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskoga života. Takav odgoj osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Rezultat takvoga odgoja jest cjelovita osoba koja u budućnosti može sebe dati kao dar Bogu ili drugoj osobi. Onaj koji živi čisto, svjedok je Božje vjernosti i nježnosti. Čistoća je uvjet iskrenoga i dubokoga prijateljstva, ona je obećanje besmrtnosti, ona je božanska vrlina. Svaki je krštenik pozvan na čistoću. On se na krštenju zaodjenuo Kristom, uzorom čistoće. Vrste čistoća prema životnom staležu:

Djevičanstvo: to je posvećeni život u celibatu.
Bračna čistoća: ima svrhu sačuvati cjelovitost osobe kao dara u odnosu na Boga, na sebe, na bračnoga druga. Intimni život pridržan je samo supružničkoj ljubavi. Takva bračna čistoća ostaje otvorena životu kod oba partnera koji ispravno prosuđuju svoje roditeljske mogućnosti.
Čistoća u uzdržljivosti: ona je vlastita zaručnicima koji žive u uzajamnom poštivanju i pomaganju u dobru, u vjernosti i nadi da će jedno drugome biti Božji dar. Povrede čistoće:

1.Bludnost je naslada spolnoga užitka, odvojenoga od rađanja i sjedinjenja. To je moralno neuredan i grešan čin. Blud je intimni odnos između slobodnoga punoljetnoga muškarca i slobodne punoljetne žene. U bludu vlada nagon ili strast kao slijepa sila. Tu nema Boga, niti mirnoga života.

Masturbacija je svojevoljno (!) uzbuđivanje spolnih organa radi postizanja spolnoga užitka. To je neuredan i moralno zao čin. Neke osobe mogu imati umanjenu odgovornost za takve radnje. To su obično afektivno nezrele osobe, one koje boluju od neuroze ili tjeskobe ili koje imaju stečenu naviku takvih čina.
Pornografija je prikazivanje spolnih čina u medijima, u javnosti. Time se teško vrijeđa bračna čistoća, izopačuje se bračni čin, vrijeđa se dostojanstvo onih koji s pornografijom dolaze u dodir. To je teški moralni prekršaj. Građanske vlasti morale bi sprečavati proizvodnju i širenje pornografskih sadržaja.
Prostitucija izjednačuje dostojanstvo osobe sa spolnim užitkom koji ta osoba nudi. Tko plaća takvu ponudu, taj teško narušava čistoću srca i kalja svoje tijelo. Prostitucija je društvena rana koja zahvaća sve slojeve: muškarce, žene, mladež i djecu.
Silovanje je nasilni spolni čin koji krši pravdu i ljubav. Njime se zarobljava sloboda druge osobe. To je moralno opaki čin koji povređuje fizički, psihološki i duhovni aspekt žrtve. Silovanje ostavlja duboku ranu koju žrtva nosi cijeloga svoga života.
Incest ili rodoskvrnuće je spolni odnos sa bližim krvnim srodnicima. To je moralno neuredan i nedopustiv čin.
Pedofilija je spolna nastranost. Javlja se kod odraslih osoba oba spola koje imaju spolnu sklonost prema muškoj ili ženskoj djeci u pretpubertetskoj dobi. Pedofili nisu u srodstvu sa svojim maloljetnim žrtvama. Takvi ljudi su psihički poremećeni, socijalno nezreli, neodgovorni, oni ne obuzdavaju svoje seksualne porive. Pedofili mogu biti heteroseksualni ili homoseksualni, oženjeni ili neoženjeni.
Homoseksualnost je spolna privlačnost i prakticiranje spolnih odnosa među osobama istoga spola. To je psihička anomalija i teško moralno izopačenje. To su neuredni čini koji se protive naravnom zakonu i nikako ne mogu biti odobreni. Neke osobe imaju smanjenu odgovornost za takvo stanje, pa treba imati razumijevanja za njihovu borbu s tim problemom. Takve su osobe pozvane na uzdržljivost i čistoću. Povrede bračne ljubavi:

1.Slobodna partnerska veza bez crkvenoga ili civilnoga vezivanja. To je izraz trajnoga nepovjerenja u drugu osobu. Konkubinat ili priležništvo ruši obitelj, slabi vjernost i vrijeđa moralni zakon.

2.Pravo na pokus s nakanom vjenčanja Tjelesno zajedništvo je moralno zakonito samo u neopozivomu civilnomu (za nevjernike) ili crkvenomu (za vjernike) zajedništvu života. Prava ljubav ne zna za pokus, ona traži potpuno, konačno i dobrovoljno međusobno darivanje osoba. (Roba kupljena na pokus nije naša roba, zato s njome ne smijemo postupati neuredno).

Kako shvatiti ženska očekivanja od muža

Iz knjige Jeffa i Shaunti Feldhahn: SAMO ZA MUŠKARCE Supruga ne očekuje da njezin muž svaki sat koji nije na poslu provede s njom, ali kako bi se osjećala emocionalno sigurnom, ona ne smije osjećati da on stalno odabire druge prioritete, i svoje vrijeme daje njima, a ne njoj. Istina je da žene žele sigurnost, ali one pod time misle na nešto posve drukčije nego muškarci. Ženi na prvome mjestu nije misao o kući, štednome računu ili školarini za djecu. Njoj je najvažnija emocionalna sigurnost. To znači da se ona osjeća emocionalno povezanom i bliskom vama i da zna da ćete uvijek biti uz nju, bez obzira na sve. Sigurno, pružanje financijske sigurnosti je bitno, ali za većinu žena nije ni blizu vrha ljestvice najvažnijih stvari. Što njoj znači sigurnost Budući da većini muškaraca ne bi palo na pamet riječi „emocionalna“ i „sigurnost“ upotrijebiti u istoj rečenici, kako bi taj vrlo neobični koncept izgledao u praksi? Evo što smo naučili iz našeg istraživanja:

1.Ona se osjeća sigurnom kada ste vas dvoje bliski

Stvaranje osjećaja bliskosti između vas dvoje važnije je od svega ostaloga. Ženi je to gotovo sinonim za emocionalnu sigurnost. Ohrabrilo me je kada sam shvatio da je to zapravo lako. Za nas muškarce, novac u banci pomaže nam da se osjećamo sigurnima i uspješnima. No za žene je dobitna „valuta“ snažan osjećaj bliskosti ili intimnosti s njihovim muškarcem. Drugim riječima, vaša supruga želi biti vaša ljubav i vaša najbolja prijateljica – želi znati da je ona vaša i da ste vi njezin. Evo iznenađenja za nas muškarce: ni život u istoj kući, pa čak ni seks, ne znače da se ona osjeća bliskom vama. Većina oženjenih muškaraca koje poznajem jednostavno pretpostavljaju neku razinu bliskosti. Dijelimo kuću i krevet. Kako ne bismo bili bliski? No za naše supruge blizina i seks nisu istoznačni s bliskošću. Velik dio onoga što stvara osjećaj bliskosti jesu male stvari koje dolaze s time da jedno drugomu budete najprije ljubav i zatim najbolji prijatelj. Bliskost ne znači da ste vi njezina najbolja prijateljica – da ona očekuje od vas da razgovarate satima – ali to znači da vas dvoje poznajete jedno drugo bolje od ikoga drugoga. Kako je jedna žena rekla: „Moj osjećaj sigurnosti s mojim mužem ne proizlazi samo iz izražavanja mojih osjećaja, nego i iz poznavanja njegovih osjećaja.“

Ona se osjeća sigurnom kada je vama najvažnije vrijeme koje provedete zajedno

Kako možete i zamisliti, druga stvar koja čini da se ona osjeća sigurnom jest da ona zna da je, poslije Boga, ona vama najvažnija. Da zna da ona i djeca dolaze ispred vašega posla i da vam je ona na prvome mjestu, čak i ako osjećate da je vaš posao ono što činite kako biste se brinuli za obitelj. Među mnogim ženama koje su ovo potvrdile, jedna je žena izjavila sljedeće: „Možemo imati mnogo ušteđevine i biti financijski vrlo sigurni, ali ako ja nisam sigurna jesam li ja svojemu mužu važna, sav taj novac ne znači mnogo. No s druge strane, ako znam da je on uz mene, moći ću se suočiti sa svim mogućim financijskim problemima.“ Za nas muškarce koji ne razumijemo nijanse, evo pojednostavljenoga sažetka toga što ženi obično znači biti prioritet: to je količina vremena i pažnje koje joj dajete izvan tradicionalnoga radnog vremena (tj. izvan četrdeset ili pedeset sati tjedno) u usporedbi sa svim ostalim stvarima. Budući da je u jednome danu broj mogućih zajedničkih sati ograničen, ona svaki sat izvan norme utrošen na posao ili interese izvan kuće vidi kao otrgnut od nekoliko sati koje je očekivala provesti s vama.

Ona se osjeća sigurnom kada vi pokazujete svoju predanost

Vaša supruga ima potrebu osjećati, u dubini svojega bića, da vas ništa neće prestrašiti i otjerati, i da ćete učiniti sve što treba kako biste osigurali da ništa neće stati između vas dvoje. Jedna je žena to savršeno formulirala: „Moram znati da će on biti uz mene bez obzira na sve. Imamo dobar odnos, ali ja svejedno moram znati da on neće negdje otići – u fizičkome i u emocionalnome smislu.“ Jednostavan način da pokažete svoju predanost jest da ženu umirite poslije sukoba i uvjerite u svoju ljubav.

Ona se osjeća sigurnom kada ste vi aktivni u roditeljstvu i obiteljskome životu

Žene se osjećaju sigurnima kada vide da je njihov muž aktivan sudionik u obiteljskome životu, čak i ako to znači da mora prilagođavati druge prioritete. Na žalost, ako muškarac ne pazi, njegov pohvalni nagon da osigurava sve što je obitelji potrebno može ga spriječiti u preuzimanju te aktivne uloge u životu u kojemu par želi zajedno uživati. Neke anektirane supruge osjećaju kao da su brak počele živjeti kao glavni partneri sa svojim muževima, ali su negdje usput izgubile muža i postale „jedini vlasnici tvrtke.“

Ona se osjeća sigurnom kada vi nastojite biti dobar uzdržavatelj obitelji

Na kraju, nakon čitave ove rasprave o tome kako financije nisu ženin glavni prioritet, trebali biste znati da vaše nastojanje da se brinete za sve što treba vašoj obitelji doista doprinosi osjećaju emocionalne sigurnosti, čak i ako rezultati ne donose u kuću onu količinu novca za koju ste vi pretpostavljali da je vaša supruga želi. Ondje gdje se muškarci koncentriraju na rezultate, supruga se koncentrira na vaš trud. A vaš trud je ono zbog čega se ona osjeća voljenom, sve dokle to ne potiskuje druge elemente emocionalne sigurnosti. Razgovarali smo sa ženama o financijskoj nesigurnosti i emocionalnoj nesigurnosti. One bi radije podnosile financijske poteškoće ako bi to značilo da će dobiti više vaše blizine i prisutnosti. Jedna je žena rekla: „Financijske teškoće su po svojoj definiciji teške, ali kada bih morala, radije bih imala njih nego izgubila zajedničko vrijeme sa svojim mužem.“ Očito je da u svemu ovome moramo pronaći neku ravnotežu. Vi ste stvoreni takvima da želite osiguravati sve što treba vašoj obitelji. I žene to cijene. Nijedan od nas ne bi htio ova otkrića o emocionalnoj sigurnosti iskoristiti kao izliku da dadnemo otkaz u poduzeću, satima sjedimo na kauču i grickamo čips. Nema ništa loše u čipsu, ali u svemu treba biti umjeren.

Razlikovanje prave ljubavi od zaljubljenosti Don Damir Stojić

Ponekad se čuju uzrečice kao: „Vatra u srcu, dim u glavi“, „Ljubav je slijepa“ ili „Ludo sam zaljubljen“. Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Kako prepoznati pravu ljubav? 16 kriterija po kojima možemo razlikovati pravu ljubav od zaljubljenosti, ili čak zaluđenosti.

Kemija Kemija je najjednostavniji kriterij, ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlanovi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu – dar Božji. Ali kemija jest i najteži kriterij zato što ga nije moguće uspostaviti ako ga nema. Ona je tu ili nije. S vremenom, kemija nestane. Kemija se može krivo protumačiti, jer idealiziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan.
Vrijeme Za pravu ljubav potrebno je da prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći: „Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava.“ Protek vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je „ljubav na prvi pogled“ više nešto što vidimo na filmu nego realnost.
Komunikacija Komunikacija znači duhovno upoznavanje što uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upoznavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi često komuniciraju tijelom prije nego duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove, nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati.
Prijateljstvo Često se može čuti kako mladi govore „Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj.“ Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijateljstva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tuguju i zajedno se raduju.
Odobravanje Oni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsolutizirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš.
Poštovanje Poštovanje nije samo kada momak otvori djevojci vrata i kad je časti. Pravo je poštovanje kada se poštuje osoba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedno drugim i ne postavljaju jedni drugima ultimatume („Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je“, „Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš“.) Ultimatumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi.
Vizija Ponekad se čuju uzrečice kao: „Vatra u srcu, dim u glavi“, „Ljubav je slijepa“ ili „Ludo sam zaljubljen“. Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se.
Sloboda (ljubomora) Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni s kim se ne druže. „S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?“, „A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija…“ Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava ljubav je sloboda.
Vrednote Oni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne stavove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljubavi, prijateljstva, obitelji, života i sl.
Povjerenje Ovo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povjerenje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Povjerenje jest temelj dubinske povezanosti dvaju osoba.
Odgovornost Spremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ovdje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti van kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijateljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgovornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu.
Molitva Pitam sve parove, pitam dečke i cure, molite li se zajedno? Ako ne molite zajedno, vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslobađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje molitvu krunice, svetu misu i sakrament svete ispovijedi. Neki će dečki ili cure reći: „Ali molitva je moja intima, to je privatna stvar.“ Tada treba reći: „Da, ali ja s tobom i želim intiman odnos.“
Realnost Gotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepreke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati tako da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva kakva mi želimo da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti.
Budućnost (ili „kriterij sutrašnjeg dana“) Drugim riječima, postavljam pitanje: „Vidiš li ti sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?“ Često u razgovoru s mladićima i djevojkama na ovo pitanje dobivam odgovor: „Ma dajte, velečasni, ne mislim se ja s njim/njom vjenčati.“ Ako već u studentsko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate.
Obveza odnosno predanje (žrtva) Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite.
Mir Kao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospodin Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza, na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći, ali samo ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ako je utemeljena na pijesku, navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Graditi na stijeni je teško, treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.