ZAŠTO IĆI NA MISU?
Lijepo je vidjeti našu crkvu nedjeljom ispunjenu do posljednjeg mjesta. Svećenicima je drago jer mislimo da dobro radimo. Dok ima puno ljudi koji se doista mole i to lijepo i skrušeno, dok uživaju ili se i sami pridružuju skladnom pjevanju, ima i onih, koji, na žalost, i ne znaju zašto su došli na misu. Teško je procjenjivati ljude na prvi dojam jer nikad se ne zna što se u čovjeku krije. Možda ja budem poput farizeja koji se diči svojim ponašanjem, a možda je onaj kojeg prosuđujem poput carinika, čija je molitva uslišana, dok je moja molitva, zbog koje mislim da sam bolji od drugih, zapravo neuslišana zbog moje oholosti. Nikad to neću saznati dok ne stupim pred Gospodina, a on mi kaže: „Zar ti nisam lijepo rekao, ne osuđujte i nećete biti osuđeni.“ Da, Gospodin nam je tako govorio.
Ipak, očito je, da neki idu na misu iz krivih pobuda. Kako drugačije misliti, kad vidiš i čuješ da ljudi za vrijeme mise razgovaraju? Ne prisluškujem, ali ne vjerujem da je to razgovor naroda kršćanskog koji „brusi“ riječ koja mu je upućena preko čitanja. Zapravo, riječ ili dvije, koje razaberem iz njihova razgovora, daju mi za pravo da to nisu razgovori o vjerskim stvarima. Kako drugačije misliti, kad vidiš da neka osoba sjedne na pod, kao da nije u crkvi i surfa po mobitelu? Gotovo ispričavajući pogled podignut s mobitela govori mi da ta osoba nije tražila molitvu i da nije na mobitelu pratila misna čitanja iako postoje lijepe aplikacije koje nam mogu pomoći u molitvi. Trebamo razbistriti svoje ideje zašto idemo u crkvu. Ako smo djeca, možda su nas roditelji „natjerali“. Ako smo mladi, možda je to zbog toga što svi iz našeg društva idu u crkvu ili naša simpatija ide u crkvu pa smo „prisiljeni“ i mi otići da se ne zamjerimo simpatiji ili da je lakše pridobijemo na svoju stranu. Možda jer inače neću primit sakramente. Možda idemo i iz navike.
Svećenik na studiju u Rimu, odlazio je u jednu talijansku župu na ispomoć. Dok je preko ljeta mijenjao župnika, dođe mu jedan čovjek, koji nije odlazio na misu i reče mu da mu dam deset tisuća lira ( 5 €) pa da će doći u crkvu. On mu, na njegovo iznenađenje, reče da ću mu dati tu svotu da ne dođe u crkvu. Začudio se jer je očekivao da će ga svećenik nagovarati da ide u crkvu. Lijepo mu objasnio da u crkvu treba ići iz pravih pobuda, a ne radi zarade ili obzira. Počeli se redovito sastajati i kasnije je postao redovit u crkvi. Može postojati tisuće krivih razloga zašto idemo u crkvu, ali jedini pravi jest da proslavimo Gospodina i da učinimo ono što je pravo za našu dušu. U suprotnom, bolje je otići u park ili kafić. Tamo je zrak čist, možemo u miru razgovarati, a u kafiću osim kave imamo i besplatan Wi-Fi. Vjernik zna kako uskladiti i jedno i drugo, to jest dati Bogu Božje i jednako tako ugoditi sebi nakon nedjeljne mise jer nedjelja je za odmor.
Deset savjeta za svetu misu i nedjelju:
- Krenimo na vrijeme u crkvu
2. Obucimo se svečanije
3. U srcu mislimo o misi i svojoj vjeri
4. Neka nam misa bude središte dana
5. Blagujmo zajedno ručak u obitelji
6. Razgovarajmo više s ukućanima
7. Izbjegavajmo sukobe
8. Nađimo vremena za tišinu i za sebe
9. Budimo dobro raspoloženi i gostoljubivi
10.Posjetimo nekoga i razveselimo /iz molitvenika/