6 načina kako djecu naučiti disciplini bez nasilnog nametanja autoriteta
Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore…
Danas svi govore o potrebi razgovora u obitelji, ali čini se da je to složeno pitanje. Problem je ustvari jednostavan. Roditelji promatraju disciplinu u odgoju djece kao dvojbu između strogosti li blagosti, nepokolebljivosti ili popustljivosti, autoritarnosti ili permisivnosti. Na taj način postavljaju svoje odnose prema djeci u stilu borbe za vlast, kao sukob dviju volja, bitku u kojoj ćemo vidjeti tko će pobijediti, ukratko kao ratno stanje. “Nije mi važno što ona misli! Moja kći neće nikada obući minisuknju. U tome neću nikad popustiti”, tvrdi jedan otac spreman za bitku.
Djeca sa svoje strane reagiraju jednako, samo obrnutom slikom, i svoje odnose s roditeljima doživljavaju kao borbu u kojoj će sigurno biti i pobjednika i poraženih.
Nedostaci takve vrste odnosa su značajni. Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore: obično postanu nasilnici, neobuzdani, osorni, grubi, neodgojeni i egoisti, tipična zločesta i antipatična mladež kakve je posvuda u svijetu. Na to roditelji “gubitnici” postaju gnjevni i nemirne savjesti.
Šest etapa metode ‘bez gubitnika’
Postoji, naprotiv, treća mogućnost: ona u kojoj “nitko ne gubi”. Američki psiholog Thomas Gordon zove je metodom bez gubitnika. To je oblik “dogovora” u kojem dobivaju i roditelji i djeca, jer zajednički traže rješenja koja će biti prihvatljiva za sve. Ona se može opisati ovako: Jedan od roditelja nađe se u sukobu sa svojim sinom (recimo, njegova soba je uvijek u neredu). Roditelj zatraži od sina da sudjeluje u pronalaženju rješenja (- “Meni je teško stalno čistiti tu sobu”, “Ja nisam tvoja sobarica”, – “Budem li tri puta tjedno prao suđe, hoćeš li mi pospremiti sobu?” – “Možemo pokušati”). Dvije osobe kritički odvaguju moguća rješenja, a onda prihvate ono koje objema odgovara. Nema potrebe posezati za autoritetom i prijetnjama. Sin je motiviran da promijeni ponašanje, jer mu nije nametnuto autoritetom, uči se razmišljati i suočavati s problemima, ponosan što je bio uvažen na nivou “jednakih”, roditelji ne moraju posezati za ukorima i kaznama. U obitelji je više mira, a manje rata.
Bit ove metode sastoji se od šest važnih etapa.
- Identificirati i definirati sukob – To je najdelikatniji trenutak: roditelji i djeca trebaju uložiti puno dobre volje. Potrebno je pronaći najmirnije i za sve najpovoljnije vrijeme. Treba izbjegavati sva okolišanja i zaći u srž problema. Roditelji trebaju izbjegavati uvredljive izraze ili prijekore, trebaju jasno reći što osjećaju. Djeca neka postupe na isti način.
- Navesti moguća rješenja – “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
- Vrednovati navedena rješenja – “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
- Izabrati najprikladnije i najprihvatljivije rješenje – “Čini se da smo se složili oko ovog prijedloga: počnimo ga primjenjivati da vidimo hoće li riješiti naš problem.” Roditelji neka provjere jesu li izabrano rješenje svi razumjeli.
- Utvrditi pojedinosti i sredstva primjene odluke – “Tko će učiniti i kada? Koliko puta tjedno?” Ako se sukob odnosio na odlazak na spavanje, tko će kontrolirati vrijeme?
- Provjeravati i preispitivati odluke – Dogodi se često da djeca prihvate obaveze koje kasnije nisu kadra izvršiti. Okolnosti ponekad nalažu ispravke i izmjene.
Odluka: Trudit ćemo se da za problem koji nas već dulje vremena muči, pronađemo rješenje u kojem neće biti “gubitnika”.
Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim