Susret s roditeljima prvopričesnika 25.10.2020
Mjesec dana je prošlo od početka župnog vjeronauka za prvopričesnike 2021, a ovo je drugi u nizu susreta s roditeljima, nakon misnog slavlja u kojem smo sudjelovali.
Uvod
Bog je čovjeku odredio ne samo cilj zemaljskog života, nego mu je ujedno pokazao i put kojim će sigurno stići do cilja. Stvorivši čovjeka obdario ga je razumom i slobodnom voljom. Razum čovjeku govori: Ovo smiješ, a ovo ne smiješ činiti. Ovo je dobro, a ovo je zlo. Volja to u praksi prihvaća ili ne prihvaća. Idući tim putem prema cilju pred nas se postavljaju određeni zadaci: odgoj onih za koje smo odgovorni (djece) i odgoj nas samih. U odgoju djece mora nas voditi iskrena i nesebična ljubav prema njima. Iz te ljubavi proizlazi poštivanje djetetove osobnosti, njegove posebnosti, njegova temperamenta. Sve nas to poziva da dijete razumijemo u njegovim različitim razdobljima života, u krizama njegova razvoja. Pomagat ćemo mu poukom i razboritim vodstvom kako bi se ono izgradilo u zrelog, karakternog čovjeka i osvjedočenog kršćanina.
Stara je mudrost da nitko ne može dati ono što sam nema. To uvelike vrijedi za roditelje i sve druge odgojitelje. Ako odgojitelj želi s uspjehom kršćanski odgajati dijete, onda on sam mora najprije živjeti po kršćanskim načelima. Treba uvijek imati pred očima činjenicu da na dijete više djeluje njegov primjer nego li riječ. Papa Pijo XI. u svojoj enciklici o kršćanskom odgoju djece i mladeži kaže: „Od najveće je važnosti da se u odgoju ne pogriješi, kao što je važno da se ne pogriješi i na putu prema posljednjem cilju, s kojim je usko i nužno povezan sav odgojni rad. Budući da je u odgoju bitna izgradnja čovjeka: kakav on mora biti i kako se on treba vladati na ovoj zemlji da postigne uzvišeni cilj za koji je stvoren, (…) ne može biti odgoja primjerenijeg i savršenijeg od kršćanskog odgoja.“
- Karakteristike djece trećeg vjeronaučnog godišta
U trećem razredu (9/10 godina) dijete proživljava stanovitu «prekretnicu». Ono istodobno osjeća, a i drugi to zapažaju, da u mnogim aspektima prestaje biti dijete, ali i da jos nije ušlo u mladenačku dob. Za roditelje i odgojitelje (učitelje, vjeroučitelje) ovo je najugodnije dječja dob. Odani su starijima, poslušni, veseli, te uglavnom ne stvaraju veće probleme. Nisu više tako maleni i nespretni da ih moramo stalno nadzirati ili neprestano pomagati pri oblačenju, jelu, učenju, a s druge strane, nisu još zašli u vrtlog kriza kad će sebi i odgojiteljima zadavati tolike brige.
Osjećajni život dobiva na živosti i vedrini. Vole radost i svetkovanje, drago im je slaviti rođendane i imendane, ispunja ih radost života i osjećaju se sretnima. Žive u sadašnjosti, a govori li se o budućnosti, to im je daleko od stvarnosti. Dječaci se sve više stide očitovanja osjećaja, ne trpe da ih majka javno pred drugima zagrli, pomiluje, poljubi ili da im drugačije očituje svoju ljubav. To ne podnose čak ni pred svojom braćom i sestrama. Ipak, čeznu za ljubavlju cijelim svojim bićem. Pred drugima će i prkositi majci, ali odmah će u sebi osjetiti grižnju savjesti i neće imati mira dok to ne poprave na sebi svojstven način. Kod djevojčica čuvstveni život nije toliko prikriven. Djevojčice bez ikakvog straha traže od oca i majke iskaze ljubavi, kao što su milovanje, zagrljaji, nježne riječi, poljubac. I sama će se spontano privinuti k majci ili ocu, zagrliti ih i poljubiti.
Kod djevojčica se počinje očitovati prava ženskost sa svim popratnim pojavama. Uživa i raduje se kad joj se izriču priznanja da je dobra, nesebična, uredna, marljiva, lijepa. Želja za dopadanjem u njoj sve više raste. Već pazi što drugi o njoj govore, kako je prosuđuju, vole li je, u čemu je posebno hvale, u čemu joj prigovaraju. Dječaci se sve više zanose za junacima iz filmova ili romana. Vole se igrati ratničkih i pustolovnih igara što ponekad nadoknađuju igricama na kompjuteru ili play-stationu. Organiziraju prave hajke na druge skupine iz susjedne četvrti ili susjedne škole, te upadaju organizirano u tuđe voćnjake. Nitko ne smije odavati takve pothvate ni roditeljima ni učiteljima. Vrlo su osjećajni za potrebe drugih: kada se apelira na njihovu plemenitost, pokazuju znakove samilosti i darežljivosti. Rado se odazivaju humanitarnim akcijama i drugim aktivnostima tijekom adventa ili korizme i u tom uživaju. Dok su se u predškolskoj dobi (npr. u vrtiću) dječaci i djevojčice sasvim normalno igrali zajedno i dok su u prva dva razreda osnovne škole bez teškoća prihvaćali sjediti u istoj klupi jedno pokraj drugoga, u trećemu razredu to odbijaju. U skladu s tim na važnosti i normalnosti dobivaju grupe vršnjaka istog spola pri čemu se sve više počinju stjecati iskustva i spoznaje o tipičnim spolnim tj. muškim i ženskim ulogama
I dječaci i djevojčice cijene, poštivaju i iskreno vole pravedne učitelje. Odbojni su im učitelji koji imaju svoje miljenike među đacima. Ni kod kuće ne podnose miljenike među braćom i sestrama. Njihova je volja sve osobnija i sve bolje razumski motivirana. Sada već počinju pitati za razloge naredbi, raspravljaju s majkom i ocem, a mlađe od sebe sa svom ozbiljnošću kritiziraju. Skloni su pretjeranostima naročito u govoru, nestrpljivi su i uvijek im se nekamo žuri.
Moralni život postaje im svjesniji, savjesniji i stabilniji. Odlično brane svoje stavove, pa je to znak da se na moralnom planu sve više osamostaljuju. Skrive li nešto, nastojat će tu krivnju svaliti na drugoga ili traže opravdanje za te svoje čine (zar i mi odrasli ne radimo to isto?). Ne odriču se odgovornosti, srame se počinjenih pogrešaka te znaju procijeniti i svoje i tuđe postupke. Primaju kaznu kad su je zaslužili i ako je zadana svima jednako. Sretni su kad im se nešto oprosti ili ako su za dobro djelo pohvaljeni ili nagrađeni. Osuđuju varanje u školi, premda će i sami pokušati prevariti kada se nađu u stisci. Osuđuju prostote i psovke, premda će se dogoditi da i sami upadnu u to. Sada već prilično znaju razlikovati što je dobro i što je zlo. No, ipak im još ostaju roditelji kao glavno mjerilo dobra i zla. Roditelji stoga moraju dobro paziti da im se djela slažu s onim što djeci iznose kao Božji moralni zakon.
- Prva pričest
Religiozni život djece trećeg vjeronaučnog godišta ako pripadaju katoličkoj obitelji odvija se u znaku pozitivnosti. Uz poticaj roditelja u crkvu odlaze rado dječaci s veseljem ministriraju djevojčice rado čitaju ili pjevaju u dječjem zboru te ih veseli kititi crkvu i oltare. Boga ljube djetinjom odanošću, svećenika poštuju, vjeronauk uče marljivo. Najviše ih zanimaju biblijski događaji, biblijski likovi, te priče iz života svetaca. Teško bi bilo naći pogodnije vrijeme za djetetov prvi susret s Isusom u svetoj pričesti nego što je baš taj početak njegova moralnog života pod vodstvom njegove savjesti. To je doba djetetova ulaska u posve osobni život i vrijeme prvog ideala. A zar se može naći sigurniji vođa nego što je sam Krist, koji je za sebe rekao: «Ja sam Put, Istina i Život!».
Dijete tako započinje svoj kršćanski život osobnim i stvarnim susretima s Kristom pod prilikama Kruha Života. U dječjoj duši razvija se pravo aktivno prijateljstvo prema Isusu, što ga nastoji posvjedočiti svojim nastojanjem oko dobra i izbjegavanjem zla. U svetoj pričesti dječja duboka osjećajnost nalazi svoje zadovoljstvo. Čežnja za moralnom veličinom nalazi tu pomoć i snagu.
Dijete u sebi osjeća veliku privlačnost kreposti. Ono želi naučiti kako će što bolje izvršavati ono što od njega očekuju Bog i ljudi. Dobro je da roditelji potiču dijete da samo razmišlja o tome što je grijeh i što nije grijeh. Baci li npr. svoga maloga brata, jer se u njega neoprezno zaletio, onda to nije grijeh nego nesvojevoljni čin. Ali ako udari brata što mu nije posudio igračku, to je pogreška za koju je odgovoran. Potaknimo ga da malo razmišlja i o tome što je osjećalo prije takvog čina. Najpogodnije vrijeme za razgovore o tim stvarima je prije spavanja. Tada majka ili otac bez poteškoća mogu djetetu postaviti pitanja na koja neka nauči sam sebi odgovarati svaku večer. Npr. «Jesi li dobro proveo današnji dan? Hoćemo li zajedno promotriti što si trebao učiniti? Jesi li sam sa sobom zadovoljan?» Ipak, treba poštivati djetetovu slobodu, pa stoga treba biti suzdržljiv u tom ispitivanju i u izricanju naših sudova nad pojedinim djetetovim činima. Bitno je da smo ga potaknuli na razmišljanje.
Da se što bolje odgoji i oplemeni djetetova savjest, pomaže nam sveta ispovijed. Mogućnost da se može povjeriti i primiti od Boga oproštenje u djetetovoj duši rađa veliko strahopoštovanje, radost i olakšanje. Milosrdna ljubav Gospodina koji oprašta djetetu je ohrabrenje da pomnije odgaja svoju savjest i da raste u ljubavi prema Bogu. Dobro bi bilo da ga uputimo da od drugih isto tako traži oprost kada ide na svetu ispovijed, da se pomiri s drugima. Taj pozitivni osjećaj mnogo mu olakšava da bolje vidi što u sebi mora popraviti i gdje treba uložiti više truda da postane Bogu bliži. Takvo dijete vrlo lako otkriva radost što je čovjeku donosi čestit i plemenit život, vođen prema Božjim zapovijedima.
Stoga bi prva ispovijed i prva pričest uvijek morala biti pripravljena i od strane roditelja, koji su prvi vjeroučitelji svojoj djeci, i od strane katehete da bude uistinu za dijete poticaj rasta u kreposti. Želimo li dijete odgajati ispravno na temeljima kršćanskih načela i Božjega zakona, a njegovu savjest prožeti duhom ljubavi prema Bogu a ne strahom pred kaznom, onda i nakon prve svete pričesti nastojimo ga češće povesti k stolu Gospodnjem. Ne samo onih mjesec dana nakon svete pričesti pod utjecajem župnika i njegovim nastojanjem da se u djeci razvije taj osjećaj potrebe svete ispovijedi i pričesti. Neka to bude više pod utjecajem našeg konkretnog primjera, a ne poticanja riječima. Vide li djeca da otac i majka često pristupaju k svetoj ispovijedi i svake nedjelje i blagdana primaju sv. Pričest i ono će se na njih ugledati. Međutim, ne zaboravimo da plod tih naših ispovijedi i pričesti mora biti sve dublji kršćanski život i u obitelji i izvan nje. Samo tako će se dijete uvjeriti da i njemu sakramenti mogu pomoći u rastu kreposti, u ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Takav odgoj jest najbolji dar što roditelj može pokloniti svom djetetu za njegovu prvu svetu pričest i poželjeti mu za njegov cijeli budući život. U tom njihovom radosnom iščekivanju i za njih veoma bitnom danu usredotočimo se na ono što je bitno, a ne samo na sporedne stvari (haljine, objedi, fotografiranje, darovi, recitacije). Neka taj dan bude istinski, radosni susret s Kristom, a ne izvanjska predstava za jedan dan.
- Uloga obitelji u vjerskom odgoju
Obitelj započinje od bračne zajednice koju Drugi Vat. koncil označuje kao «savez» u kojem se muškarac i žena «uzajamno darivaju i prihvaćaju» (GS 48). Majčinstvo nužno uključuje očinstvo a očinstvo nužno uključuje majčinstvo. Zajedništvo muža i žene početak je obiteljske zajednice. Temelj obiteljske zajednice je ljubav, a plod te ljubavi su djeca. Cijeli obiteljski život mora se odvijati tako da je uvijek i svagdje prožet ljubavlju. Prema tome i odgoj djece traži da bude prožet ljubavlju. Roditeljska je ljubav za dječje srce ono što je sunčeva toplina za biljke i njezin rast. Tu ljubav roditelji trebaju svojoj djeci očitovati cijelim svojim vladanjem: riječima, gestama, pogledom, znakovima pažnje. To će učiniti i time ako ih znaju pažljivo saslušati, utješiti, razveseliti i ohrabriti. Sve je to njima potrebno kao svagdanji kruh za njihov normalni razvoj. Takvo ozračje i sredina dobar su uvjet za razvijanje ljubavi kod djece i to ljubavi prema bližnjemu sebi i prema Bogu Ljubav prema bližnjemu djeca prvenstveno uče u svojoj obitelji a to prenose na svoju okolinu. Od prvih dana školovanja potrebno je djecu učiti poštivati i slušati one koji se brinu za njihov rast u znanju (učitelje, vjeroučitelje, ravnatelja). Isto tako, neka poštuju svoje prijatelje i neka im budu spremni pomoći. Neka su spremni posuditi ili podijeliti s drugima, a naročito se čuvati izrugivanja onih koji su slabo odjeveni ili imaju neki tjelesni nedostatak. Potrebno je djecu učiti biti zahvalna za razna primljena dobročinstva i darove. Neka se nauče razumjeti i druge kada su umorni, potišteni neraspoloženi, Kao što je njima drago da netko s njima pažljivo postupa, tako je to drago i drugima ako oni čine isto to prema njima. Roditelji trebaju biti potpora djeci u njihovoj ustrajnosti, u
rješavanju problema, u razgovoru i pomoći djetetu u onom što ono zapravo želi. To u dijete ulijeva sigurnost i povjerenje. Povjerenje koje dijete osjeća prema roditeljima temelj je njegove buduće vjere.
Vjerski odgoj djece treba početi odmah od prvih dana njihova života. Neće to biti pouka riječima već vjersko ozračje u obitelji koje će djetetu omogućiti susret s Bogom. Roditelji tako postaju prvi vjeroučitelji svoje djece pokazujući im križ, sliku Isusa, Marije, anđela čuvara, svetaca, sklapajući mu ruke na molitvu, stvarajući blagdanska ozračja za Božić, Uskrs ili druge blagdane. Vjerski odgoj djece nikako ne smije završiti u obitelji onim časom kada ona počnu polaziti na vjeronauk u školi ili župi. Roditelji trebaju poticati djecu na pohađanje vjeronauka, zajedno s njima poći na svetu misu i svojim vladanjem na svetoj misi pokazati djetetu kako treba moliti (djecu ne treba gurkati i prisiljavati da govore ili da kleknu, oni će sami ponavljati ono što mi činimo). Veliku ulogu odigrat će roditelji u pripremi djece za prvu ispovijed i prvu pričest. Poslije vjeronaučnih susreta na kojima se učilo i vježbalo kako se ispovijediti ili kako se pričestiti oni će oduševljeno prepričavati svoje viđenje tih događaja. Rado će podijeliti svoje oduševljenje s roditeljima. Stoga je dobro s njima razmijeniti i svoja iskustva prve pričesti, poslušati njih što su to oni naučili, kako to oni doživljavaju. Jednom riječju, proživljavati s njima sve strahove i oduševljenja.
Ima roditelja koji misle da su svojoj djeci dali sve kad su se pobrinuli za njihovu vjersku pouku upisujući ih na vjeronauk u školi ili u župi. Činjenice nam svaki dan pokazuju da to nije točno. Koliko ima djece koja uza svu vjeronaučnu pouku ipak kreću u život baš protivnim putem, nego što im ga je pokazao vjeronauk. Ako toj pojavi tražimo uzrok, onda ćemo ga lako otkriti u životu njihovih obitelji. Tu vjera nije nikad bila životni pokretač. Tu se nije osjećalo nikakvo vjersko ozračje, niti se mogao otkriti bilo kakav vjerski znak. Čak ni veliki kršćanski blagdani nisu tu dolazili kao vjerski blagdani, već su više bili parada. Vjeronauk će kod djece samo onda uroditi plodom, ako ono što su tamo učila nađu ostvareno u konkretnom životu svojih roditelja. To znači da roditelji moraju biti praktični kršćani. Bude li se u kući molilo prije i poslije jela, prije spavanja, bude li se nedjeljom i blagdanima redovito polazilo na svetu misu i često pristupalo svetim sakramentima, bude li se u kući poštivao Božji moralni zakon, pa i onda kada se za to traži žrtva i odricanje, onda možemo biti sigurni da će vjeronaučna pouka u školi ili župi biti samo nadopuna onoga što djeca već proživljavaju u svojoj obitelji. O tom nam govori i sljedeća priča:
Nekoliko dana prije svečanosti prve svete pričesti došla je u jednu našu župu neka majka sa svojom djevojčicom k župniku i zamolila ga da joj dijete prepusti k prvoj pričesti. – “Ali, gospođo, Vaša mala je bila svega jedan ili dva puta na vjeronauku. To je ipak premalo za prvu pričest. Ona mora redovito dolaziti kroz cijelu godinu na vjersku pouku, pa će tek onda moći pristupiti prvoj pričesti” – odgovorio joj je župnik. Majka je otišla povrijeđena, jer župnik uopće «ne razumije» ljude i svojim ih postupkom odbija od crkve. Djevojčica, međutim, ni sljedeće godine nije dolazila na vjeronauk, ali pred prvu pričest eto opet majke da ponovi svoju molbu. Župnik nije ni ovaj put popustio. I opet je ona otišla uvrijeđena, ali ni nakon toga se nije opametila. I treće godine pred svečanost prve svete pričesti ponovno se pojavi pred župnika s istom molbom. Župnik ju je i ovaj put odlučno odbio. Ona se na tu njegovu upornost razljutila i počela ga vrijeđati na razne načine. Dobacivala je: «Već nam je dosta takvog župnika koji svojim postupcima odbija ljude od crkve! Kad ćemo napokon dobiti razboritog svećenika koji će ljude razumjeti?»
Na svu tu njenu viku župnik je mirno odgovorio: «Kad Vaša djevojčica bude redovito polazila vjeronauk, onda će ići na prvu svetu pričest. A nakon prve pričesti mora barem dvije do tri godine dolaziti na vjeronauk da mogne poći na krizmu. Jer kakva bi bila korist od nepripravljene prve pričesti i potvrde? To nije nikakva parada za roditelje i djecu, nego sveti sakramenti za koje se dijete mora temeljito pripremiti.» Ne znam je li kasnije ta djevojčica dolazila na vjeronauk. Ali moglo se dogoditi da je majka i naredne godine ponovila isto ili pošla u neku drugu župu tražeći «boljeg» župnika… Ali s kakvim će vjerskim znanjem to dijete poći kroz život? Kako će se to dijete razvijati i rasti u svojoj vjeri? O tome ta žena nije razmišljala…
- Zaključak Na kraju ovih razmišljanja (o odgoju djece) možda će se kojem od roditelja nametnuti pitanje: „Od nas se roditelja traži vrlo mnogo, traži se krajnja nesebičnost i požrtvovnost za dobro naše djece. No, hoće li sav taj naš trud u ovom današnjem vremenu uroditi očekivanim plodom?“ Što odgovoriti na ovo pitanje?
Teško je u proljeće u vrijeme sjetve unaprijed reći kakve ćemo u jesen brati plodove. Ipak onaj koji se u proljeće više trudi da što bolje pripravi zemlju za sjetvu i po mogućnosti izabere najbolju vrstu sjemena, te ga tijekom rasta nadgleda i zalijeva, i za najlošije ljetine može se nadati više nego onaj koji se u proljeće i tijekom godine manje trudio.
Nešto slično mogli bi reći i o odgoju djece. Ako se roditelji trude da u mlada srca i duše dobrim odgojem i primjerom zasiju sjeme raznih vrlina, nitko u to vrijeme još ne može reći koliko će im trud uspjeti, koliko će njihova djeca od svega onog što im oni nude prihvatiti i provesti u život. Možemo se držati riječi Svetog pisma: «Što tko sije, to će i žnjeti.»
Potrebno se češće Bogu obraćati i od Njega tražiti prosvjetljenje i savjet. I Marija Majka, ta velika odgojiteljica, koja je u svom životu osjetila sve brige i tjeskobe materinskog srca, razumjet će nas i svojim će nam moćnim zagovorom biti u pomoći.
Redovitost pohađanja vjeronauka i mise
Imamo 61 konadidata za PRVU PRIČEST iduće godine. Još nekoliko nije donijelo Krsni list. Kad će biti Prva Pričest ovosi o situaciji i preporuci našeg nadbiskupa. Najvažnije je da se djaca prioprema, znanjem i pobožnošću u čemu dargi roditelji vi i vaša obitelj imate veliku odgovornost.
Smješno opravdanje dijete nije bilo na misi ima rođendan, bere masline – a Nedjelja je. Kakav je to promjer? Kršćanine kakva ti je Nedjelja takva će ti biti i vječnost.
Neki je svetac rekao: “Kršćanine, kakva ti je nedjelja, onakva će ti biti i vječnost.”
Svoju nedjelju mi, vjernici, trebamo provoditi s Bogom, svojom obitelji i zajednicom.
Nažalost danas je nedjelja narušena radom, obvezama na radnom mjestu, trčanjem po trgovačkim centrima, a sve manje u obiteljskom okruženju, a osobito na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Možemo li nedjeljom ne ići u trgovine.
U današnje vrijeme ljudi kao da nemaju vremena za razgovor, za povjeravanje; ne mogu se uzajamno izjadati, našaliti, nasmijati, utješiti i ohrabriti. Za one koje volimo ikoji su nam važni moramo imati vremena. Ljudi ne mogu biti sretni ako nemaju s kime razgovarati, izmjeniti misli i iskustva, jedni drugima nositi radost. Bez toga je čovjek sve manje čovjek, a sve više sličan nekom stroju, automatu bez srca i duše. Čovjek mora imati vremena za čovjeka, prijatelja i obitelj. Kako bismo mogli biti Božji prijatelji i saveznici, kako bismo mogli živjeti njegovim životom vjere, nade i ljubavi, kad ne bismo imali vremena da posebno s njim porazgovaramo? Za svako prijateljstvo, za svako drugovanje onih koji se vole treba određeno vrijeme. Prijateljstvo i ljubav su trajni, ne vežu se samo za vrijeme sastanka, ali ipak bez takvih sastanaka oni bi se ugasili.
Naši susreti su poput ulja koje dolijevamo svijetiljci ljubavi koja gori u našim srcima. I za prijateljevanje s Bogom treba pronaći vremena. To vrijeme je svakako i naša sv. misa. Ima ljudi i mlađih i starijih, koji kažu da u Boga vjeruju, ali da nemaju vremena moliti, ići u crkvu, svetkovati nedjelje i blagdane. Zacijelo imaju važnijeg posla. Ne znači li to da smatraju kako je nešto drugo važnije od prijateljstva s Bogom? Ako Bog nije vrijedan da mu posvetimo barem sat vremena svake nedjelje i blagdana, kako možemo tražiti da mi budemo Bogu vrijedni i važni? Iz molitvenika “Za blagoslov moje obitelji”
Ukoliko dijete ima temperaturu ili je u izolaciji ne slati ga na vjeronauk, javiti nam
Na misu i vjeronauk maske – zatvoren prostor – preporuka i zamloba nasdbiskupa
S djecom treba moliti i raditi na vjerskoj pouci
Ukoliko zbog korone škola prijeđe na on lain = neće bit vjeronauka
Na stranicama župe nekoliko kateheza koje su pripremili vjeroučitelji. Uskoro će biti Priručnik za Prvopričesnike
Idući susret predlažem 8.12. na Bezrešno Začeće BDM na večernjoj misi prestavljanje prvoričesnika – bit će pročitani – odzavat će se i dobiti dar umjesto na sv. Nikolu
Razno…. Vaša pitanja….
Molitva roditelja: Gospodine Bože, Oče nebeski, Ti si Otac naše djece, Ti si njihov Stvoritelj i Gospodar. Mi ih potpuno i s pouzdanjem predajemo Tvojoj očinskoj ljubavi. Usrdno Te molimo, podaj im milost da drže Tvoje zapovijedi te ih opaki i varavi svijet nikad ne odvrati od Tebe. Pomozi im da naše pouke i savjete rado slušaju. Daj im milost da pred Tobom i pred ljudima rastu kako u dobru tako i u mudrosti. Nama pomozi da ih riječju i djelom upućujemo na dobro, te dobrim kršćanskim primjerom koji nam je pokazao bl. Alozije Stepinac nađemo pravi put u nebo i vječno blaženstvo. Amen.