Susret s krizmanicima i roditeljima krizmanika 25.10.2020.
Nakon susreta s kandidatima za Krizmu i roditeljima trećeg srednje, kojeg smo imali 27.9. evo nas opet zajedno na drugom susretu. Nakon Mise pokušajmo razmišljati o zrelosti.
Krizmanik na putu zrelosti
Dok se vozimo često nailazimo na ulična raskrižja koja zbog velike gužve dovode vozača do nestrpljenja, a ponekad i do bijesa. Šuma znakova na cesti upućuju vozača – lijevo, desno, ograničena brzina, zabranjeno zaustavljanje, slijepa ulica i sl. Redaju se imena naselja, ali nigdje znaka za mjesto koje mi tražimo. Nestrpljivi vozači trube onima koji oklijevaju, tražeći da se što prije odluče kamo će krenuti. Vozač u takvoj situaciji, izgubljen u šumi znakova, gubi orijentaciju. Što će se dogoditi ako mu slijedeći znak ne olakša položaj? Jedino rješenje koje se nameće jest potražiti nekog iz tog mjesta koji poznaje put. Danas se mnogim ljudima događa upravo ovako nešto. Prije su se ljudi koristili samo jednim pravcem koji je uistinu bio uzak, neravan, ali je dovodio do cilja. Danas se čovjek susreće i «s četiri prometna traka» i opet postavlja pitanje: kamo poći kako bih došao do cilja?
Ti si čovjek na svom životnom putu i susrećeš se s izazovnim križanjima. Kamo poći? Što je tvoj cilj? Život te tjera na odluku, a ti još nisi posve siguran što zapravo želiš. Upravo u toj prekretnici, u stanju dezorijentiranosti počinje pitanje: kamo poći? Da bi čovjek došao do svog cilja potrebno je u toj situaciji pitati nekoga tko sigurno zna put kojim treba ići. U prometnoj gužvi zaustavljamo se u svakom pojedinom mjestu i pitamo mještane koji sigurno znaju kako dalje. Tako i na životnom putu potrebno je zaustavljanje i traženje pomoći da bismo stigli do svog cilja.
Prvi uvjet za orijentaciju jest pouzdanost, postojanost koja se stječe od roditelja ili osoba s kojima se živi. U prvim godinama života dijete je bespomoćno i ono oponaša svoje roditelje koji mu daju sigurnost. Iz tog iskonskog povjerenja, te iskonske veze, izrasta opće povjerenje prema drugim osobama, čak i povjerenje prema životu. Roditelji su svojoj djeci prvi svjedoci vjere. Vi ste, krizmanici, na putu svoje zrelosti i vaši roditelji igraju vrlo važnu ulogu na tom putu.
Roditelji vam mogu biti dobar putokaz, ali nažalost ponekad znaju biti i loš primjer. Vi tražite od svojih roditelja da poštuju vašu osobnost. I ako oni to stvarno čine, onda ćete se i nadalje pouzdavati u njih. Na taj način će vam roditelji biti uzor svojim primjerom, obzirnim savjetima i međusobnim razgovorima. Problem roditelja često zna biti nepovjerenje prema odgojnim institucijama koje upozoravaju na nemogućnost mladih da sami rješavaju osobne probleme. Važna je kod roditelja sposobnost gledanja na probleme mladih. Oni trebaju razvijati kritički odnos koji korigira i biti sposobni uhvatiti se u koštac s problemima s kojima se mladi najčešće suočavaju. Danas su, nažalost, sami roditelji često dezorijentirani, te sami ne znaju prepoznati prave vrijednosti.
Što je dovelo današnjeg čovjeka u stanje dezorijentiranosti?
Vrijeme u kojem živimo zasigurno je danas posve drugačije nego u prošlom stoljeću. Srušile su se stare ograde i pogranični stupovi, ništa čovjeka više ne ograničava. Doveli su se u pitanje opći moralni propisi, te se mladi čovjek poziva na slobodnu odluku. Može li se svaki čovjek ponašati kako hoće i može li raditi što hoće? Sloboda se može zahtijevati, ali putovi prema slobodi se moraju graditi razborito, pažljivo i oprezno. Onaj koji prekida sve putove, onaj tko ruši putokaze, ne može se nadati da će ljudi time biti zadovoljni, ali cilj kojem teži sigurno neće biti ostvaren.
Slobodu treba naučiti. Teško je steći slobodu zrele osobe. Koja obilježja ima zrela osoba? Koliko tih obilježja ja posjedujem? U daljnjem razmišljanju pokušat ćemo sami otkriti do kojeg smo stupnja došli, gdje se sad nalazimo, pa ako treba i potražiti pomoć kako bismo došli do svog zadanog cilja.
Općeljudska zrelost
Dozrijevati znači svjesno se otvarati punini razvoja u fizičkom, psihičkom i duhovnom pogledu. Za razliku od djeteta koje je slabo, nesigurno, nestalno, koje još ne zna što je pravo a što krivo, koje nema snage i zato se oslanja na roditelje, znamo da se zreo čovjek ponaša kao onaj koji zna što hoće i odlučuje se za ono što smatra dobrim. Čovjek se ne rađa s tom zrelošću, niti dolazi do toga odjednom i lako, nego postupno, korak po korak, i s puno osobnog napora.
Ako želimo postići uspjeh na polju naše osobne zrelosti, moramo prihvatiti proces razvoja i poštivati njegove zakonitosti. Trebamo čitavim bićem ući u proces da bi se došlo do njegova završetka, do željenog kraja, do punine. To znači da s postupnim fizičkim razvojem ljudskog tijela treba dozrijevati i rasti i naš psihički i duhovni razvoj. To je put koji traži napor, ustrajnost, strpljivost, upornost. Mlade osobe trebaju težiti postizanju vlastite zrelosti. U mladim danima to je najvažnija životna zadaća. U ljudskom dozrijevanju događa se sinteza svega što sačinjava naš život, svih naših obveza i nastojanja.
Zreo čovjek ima svoj ja. Misli svojom glavom, odlučuje svojom voljom. Uspijeva nadvladati nestvarne i negativne utjecaje koji dolaze kako iz njegove vlastite naravi, tako i one koji su plod njegove okoline.
Zreo čovjek ima prijatelje. Sposoban je iskreno i nesebično voljeti ljude, živjeti za njih i s njima. On ima osobe u čiji život ulazi s ljubavlju i kojima radošću dopušta da uđe u njihov život s ljubavlju.
Zreo čovjek je uravnotežen na području osjećajnosti. Ne podliježe eksploziji srdžbe, slijepoj euforiji, ropstvu strasti. Nema potrebe svoje teške osjećaje gušiti u alkoholu, drogama, izbacivati ih u psovkama i uvredama. Nije sputan uskogrudnim brigama samo za sebe, nije zarobljen u svoj mali, uski, sebični svijet. Teške osjećaje svladava smireno, bez agresivnih ispada, ne dramatizira ih. Ne pribjegava praznovjerju i magiji tražeći spas, nego prihvaća sebe onakvim kakav jest.
Zreo čovjek ima jasan životni cilj. Sve usmjeruje prema tom cilju. Neprestano se trudi da njegove misli, riječi i djela budu u skladu s ciljem koji je sebi postavio. Živi u stalnoj usredotočenosti na cilj, ali to radi smireno i opušteno.
Zreo čovjek realistički gleda na život i spreman je založiti se. Objektivno sudi o stvarima, događajima i osobama. Sposoban je rješavati probleme u praktičnom životu i društvenim odnosima. Ustrajan je u ostvarivanju planiranog posla.
Zreo čovjek objektivno gleda na sebe i spreman je na humor. Ne pokušava sebe varati, sebe lagati. Ne uzdiže se previsoko iznad svojih mogućnosti i ne spušta se prenisko ispod njih. Objektivno ocjenjuje svoje sposobnosti i svoje ograničenosti. Na svoje i tuđe manjkavosti, kojih je uvijek svjestan, spreman je reagirati humorom, prihvaćajući stvarnost onakvom kakva jest.
Zreo čovjek stalno proširuje životni nazor. Obogaćuje svoje znanje i svoje iskustvo. Zato je spreman na otvoren i iskren razgovor s drugima, svjestan svoje nedovršenosti i ograničenosti. Sspreman je neprestano se korigirati mijenjati svoje sudove i svoje stavove snagom novih i jačih dokaza koje je poprimio od pametnijih i učenijih, zrelijih i boljih ljudi.
Zreo čovjek spreman je preuzeti na sebe odgovornost. On stoji iza onoga što je rekao ili učinio. Odgovoran je i za ono što su učinili drugi radeći po njegovoj naredbi, volji, želji, pod njegovim utjecajem. Svjestan je odgovornosti za ono što su učinili oni kojima je dao dobar ili loš primjer.
Zreo čovjek ne želi opterećivati druge, nego se oslanja na sebe. Strpljivo podnosi teškoće, bez neprijateljske agresivnosti, ali i bez oklijevanja, bez straha i tjeskobe. Istinski procjenjuje kada su mu vlastite snage na izmaku i kada mu je potrebna pomoć drugoga. Svaki čovjek mora nositi svoj križ.
Zreo čovjek prihvaća druge onakvima kakvi jesu. Prihvaća ih sa svim njihovim kvalitetama i slabostima, sa svom njihovom širinom i skučenošću, sa svim onim osobinama po kojima se razlikuju od drugih.
Zreo čovjek prihvaća kritiku i sugestiju drugoga. To čini i onda kada kritika nije izrečena dobronamjerno i uljudno, gledajući ne toliko na onoga koji govori, nego na ono što mu se govori. Treba imati na pameti da će nam neprijatelj reći ono što nam se prijatelj često ne usuđuje reći.
Zreo čovjek hrabro se suočava s tragičnim životnim situacijama, koji po sebi mogu dovesti u pitanje životno opredjeljenje, zvanje ili samu ljudsku egzistenciju.
Duhovno dozrijevanje
Duhovno dozrijevati znači prihvatiti vrijednosti evanđelja, otvoriti se Kristu koji je najsavršeniji i najzreliji čovjek, točnije, jedini u potpunosti ostvaren čovjek. On otkriva čovjeka čovjeku. Koliko smo mu slični u ponašanju i djelovanje u svom životu, toliko smo zreliji i savršeniji. Doista u dozrijevanju čovjeka uvelike pomaže vjera u Isusa Krista. Vjera pomaže da se čovjek preda Bogu. Stoga kršćanin, jer je po krštenju ucijepljen u Krista ne teži samo općoj ljudskoj zrelosti nego štoviše teži k zrelosti vjere. Naime ne može čovjek biti u duhovnom smislu zreo, ako se ta zrelost ne temelji i na zdravoj ljudskoj zrelosti.
Kršćanska zrelost, postizanje kršćanskog savršenstva, jest omogućavanje punog razvoja svih potencijala milosti Božje u nama. Milost Božju smo zadobili krštenjem, ali samo kao klicu, kao sjeme. Dozrijevati u kršćanskom smislu znači otvoriti se Bogu tako da milost u nama djeluje, da rastemo na samo kao ljudi, nego kao djeca Božja. Po krštenju dobivamo Duha Svetoga, po njemu smo sjedinjeni s Isusom te sudjelujemo u njegovu sinovskom odnosu prema Ocu. Duhovni život, stoga, treba shvatiti kao sve dublje sudjelovanje u tom sinovskom odnosu prema Ocu. Model i cilj duhovnog života jest Isus Krist.
Duhovni život uključuje stalnu napetost između sebičnih tjelesnih želja i vjernosti Duhu, između robovanja grijehu i djetinje ljubavi prema Bogu. Dijete bi bio čovjek na početku kršćanskog života, a odrastao čovjek je onaj u kojemu su se razvile klice milosti Božje zadobivene krštenjem. Čovjek u svojoj slobodi odgovara Božjem pozivu ili ga ignorira. Zato je presudan korak u procesu kršćanskog dozrijevanja prestati se ponašati kao dijete, te početi se ponašati kao odrastao čovjek, preuzimajući sve obveze i odgovornosti koje mu po milosti i vjeri dolaze.
Krist je rekao svojim učenicima da se onaj tko ga hoće nasljedovati mora odreći sebe. Iz iskustva znamo koliko je sebičnost duboko ukorijenjena u ljudskoj naravi. Duhovni život je stalna borba protiv sebičnosti stalna briga za potrebe drugih za sudbinu čovječanstva Duhovni život započinje kad dopustimo Isusu da uđe u naš život i da nas mijenja tako da postanemo sve manje sebični, a sve više slični njemu. Biti slični Kristu znači biti sve manje ego-centrični, a sve više Kristo-centrični. U ovakvom životu, koji je djelo Duha Sv. neophodna je ljudska suradnja. Složno djelovanje božanske milosti i ljudske suradnje nešto je tajanstveno. Bog nas uvijek iznova potiče, a mi odgovaramo na Božji poziv.
Duh Sveti ispunja krizmanika svojim darovima i svjetlom kako bi on kao zreo i angažiran kršćanin mogao živjeti vjeru i za nju svjedočiti, te razvijati u sebi život djeteta Božjega. U potvrdi se susrećemo ne samo sa darovima Duha, nego i sa samim Duhom Svetim – uosobljenoj Ljubavi koja djeluje kroz cijelu povijest spasenja.
Sakrament potvrde nas povezuje s Pedesetnicom – danom kad započinje misionarsko i evangelizacijsko djelovanje apostola. Primanjem sakramenta potvrde mi smo Duhom Svetim opečaćeni i, kao takvi, poslani živjeti i djelovati u svijetu kao osvjedočeni kršćani. Po sakramentu potvrde pozvani smo izgrađivati Crkvu i svijet, a ne obrnuto, napuštanjem ili distanciranjem od Crkve i vjerskog života do iduće prigode (vjenčanja i sl.)
Duh Sveti je onaj koji poput rose hrani našu dušu i vodi je prema ljudskoj i kršćanskoj zrelosti, uvodi je u tajne vjere i daje „oči srca“ da upoznamo kolika je tajna Krista Gospodina za kojim idemo, za kojim čeznemo, kome se nadamo i s kim želimo živjeti sada i u vječnosti. Stoga, zazivajmo Duha Svetoga u svom životu jer će on sigurno pratiti naš hod prema potpunoj zrelosti vjere: „Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim…“
Idući susret 22.11 u 18 sati. Misa i susret. Na stranicama župe ima podsjetnik za krizmanike i odrasle.
Na stranicama naše župe imate i izvještaj sa susreta prvopričesnika i roditelja…
Vjeronauk se odvija poštujući odluke i preporuke našeg nadbiskupa i HZJZ, ovisno o broju nazočnih. Ako je manja grupa u dvorani ako je veća u crkvi. Uskoro ćemo natkriti prostor u atriju pergolom na otvaranje te će se dobiti dvorana od 130 m 2. u tom prostoru već sada se prati sv. Misa preko ekrana.