Mogu li ljubav i zapovijed zajedno?
Iako čovjek ima više maski za pojedinu situaciju, zahvaljujući malom Virusu, rođenom od majke Korone, Čovjek je dobio novi modni dodatak. Do sad smo oko vrata vezali rupce, marame, šalove, kravate, a od sada imamo masku na licu. Što bi rekao Isus, da ga upitamo, moramo li nositi masku u crkvi? Možda bi nas ovako savjetovao : Dajte Caru – Carevo, a Bogu – Božje! Zašto je Isus ovako odgovorio pismoznancima i farizejima, kada su mu postavili zamku, to jest htjeli ga uhvatiti u riječi i osuditi ga? Odgovor je jasan. Htio nas je poučiti da ne iskušavamo ni Cara ni Boga. I da nas Car ne uhvati “u riječi” pa nas optuži pred Bogom. Hm!
Što Isusov odgovor za masku? Mnogo, puno i previše. Znamo da nam je Car naredio da nosimo maske, na javnim okupljanjima, sa sloganom: Postanimo odgovorni! I što sad činiti? Kao kršćani katolici želimo nedjeljom Boga slaviti i poći na misu. Da nam ne bi zabranio ulazak u crkvu, dajmo Caru – Carevo, nosimo maskice, rekao bi Isus, da možemo dati Bogu – Božje, slaviti misu!
Bez obzira je li korona teorija zavjere protiv čovječanstva; je li virus proizveden u laboratoriju; je li pandemija izmišljena, Isus nas moli da poslušamo njegov savjet. Da Car ne bi rekao: Evo, Učitelju, tvoji vjernici ne slušaju Znanost. A Znanost i Vjera nisu u suprotnosti (kao što nije Car protiv Boga, a ni Bog protiv Cara).
Dakle, poslušajmo Cara da nam ne zatvori kuću Božju. S maskicom, dakako. Neka nam maska na našem licu, bude pokora za ove Isusove riječi koje je izgovorio za nas i za naše spasenje: Dajte Caru – Carevo, a Bogu – Božje!
Mi već nekoliko mjeseci živimo s raznim preporukama, uputstvima, naredbama, zapovijedima. Pomalo umorni i svega nam je dosta svega. Ne znamo kada će ovo proći i kako ćemo se svi iz toga poslije osjećati i ponašati. Znamo da moramo koliko toliko poštivati sve ono što nam je predloženo ali i naređeno. Kada razmišljamo o Božjim zapovijedima i naredbama iako ih znamo i na to nas posjećaju slike na prozorima naše crkve, slabo ih izvršavamo, a još manje provodimo u svom životu. Zar nije tako i sa crkvenim zapovijedima, koje smatramo nevažnim i nepotrebnim za svagdanji vjernički život. Naravno, pitanje je dokle možemo tako živjeti? Zar se ne bojimo određene kazne ili sankcije? Očigledno je da ne vjerujemo u zagrobni život i nagradu ili kaznu za svoj život.Čujemo uzdahe na sve strane što se ovo događa. Nije li došao je kraj svijeta!“. Ne uznemirujte se! U Isusovo vrijeme svijet nije bio bolji nego danas. Možda je bio gori nego sad. Kristova Crkva je, tijekom stoljećâ, obnovila svijet. Svijet je još uvijek mlad. Ne treba zaboraviti da su pred Bogom tisuću godina kao jedan dan. Kada će doći kraj svijeta? Ne želim znati, ali želim shvatiti smisao ove pandemije koju svijet proživljava. Je li to opomena od Gospodina? Je li to šamar koji Bog daje čovječanstvu kako bi shvatilo da je Njegovo strpljenje već pri kraju?
Svijet, osim pandemije, proživljava i pandemonij. Čovječanstvo je puno gnusobe: homoseksualnost prihvaćena kao normalnost, pobačaj obavljan bez svijesti da je grijeh ubojstvo, razvod kao dobra stvar za čovjeka, surogat maternica kao razmjena dobara, netolerancija prema onima koji vjeruju u Boga, eutanazija obavljana kao čin da nakon smrti nema ništa i tako dalje. Biblijski i kršćanski moral se više ne uvažava jer se govori da su se vremena promijenila. U središtu svemira i čovječanstva više nije Bog, nego čovjek. Drugim riječima, ateizam želi ustvrditi da je čovjek Bog. Bezumnik kaže: „Bog ne postoji“. Vjernika kršćana je veoma malo. Istina, mnogi imaju sakramente i uopisani su u matice. Poštuju običaje i tradiciju – folkolor.
Jasno vidim ono što Gospodin želi da shvatimo. Da svijet korača u noći nemorala te da ja, Božji službenik po zvanju, moram vikati: „Obratimo se i povjerujmo Evanđelju!“. Da, draga Crkvo Kristova, probudimo se. Duboko smo spavali dugi niz godina, dajući tako đavlu mogućnost da stvori pandemonij u samoj Crkvi u kojoj mnogi Božji službenici nisu „apostoli po zvanju“, nego zbog osobne koristi. Neka se stavi Krista u srce Crkve kako bi Crkva bila svjetlo istine i sol mudrosti za čovječanstvo.
Koja je najveća zapovijed? Ljubav. Mogu li se ljubav i zapovijed zajedno? Može li se ljubav zapovjediti? Zamislite da vam netko kaže: zapovijedam ti da me voliš!
Ljubav se ne može zapovjediti. Isus govori jezikom kojega njegovi neprijatelji mogu razumjeti. Njihov jezik su zapovjedi. Oni izvan zapovjedi ništa ne razumiju. Oni su ustvari robovi ili najamnici ili plaćenici. Rob ili radnik, očekuje od svojega gospodara da mu jasno kaže što treba napraviti, što mu je dužnost, što se od njega očekuje. I on kad to napravi, njega više ništa nije briga. Tko voli želi iznenaditi voljenu osobu, kreativan je, stalno se pita: Što bih još mogao napraviti da razveselim osobu koju volim? Čime ju mogu iznenaditi? Na koji način pokazati koliko ju volim? Što još nisam napravio da pokažem svoju ljubav? To je razlika između zapovjedi i ljubavi. Između Isusa i njegovih neprijatelja. Možemo li moralno kritizirati i proglasiti krivima Isusove neprijatelje? Uvijek je bolje ne proglašavati krivce niti moralno kriviti druge. Možemo ih s jedne strane razumjeti, no onda si trebamo postaviti pitanje. Možemo ih razumjeti jer su oni od malih nogu išli na vjeronauk i držali se tradicije. Što to znači? Da su molili kako se uvijek molilo. Da su razmišljali kako se uvijek razmišljalo. Da su im zapovjedi bile najvažnije jer se uvijek tako radilo. Isus sve to ne osuđuje, On sve to dolazi dopuniti, dati smisao svemu tome. A smisao čovjekovog života je ljubav.
Negdje sam pročitao “Deset zlatnih pravila kuće”.
“Vrijedi za sve!”
- Ako otvoriš, zatvori!
- Ako upališ, ugasi!
- Ako otključaš, zaključaj!
- Ako pokvariš, popravi!
- Ako ne možeš popraviti, zovi onoga koji to može!
- Ako posudiš, vrati!
- Ako uzmeš nešto, pazi na to!
- Ako zaprljaš, počisti!
- Ako pomakneš, vrati na to mjesto!
- Ako te se ne tiče, ostavi tu blaženu stvar gdje jest!”
Sigurno da se po ovim pravilima želi nekakav red. Stvoritelj je uredio ovu Zemlju i povjerio je nama ljudima, samo povjerio, a mi se ljudi ponašamo kao da je to naša vlastita zemlja pa napravimo ono što nije dobro. Trebali bi se držati Božjih zakona. Hoćemo li, ovisi o nama. I o nama samima ovisi naše spasenje.
Kako volimo svoje bližnje?
Muž dolazi u policiju i prijavljuje nestanak žene. Muž: Prijavljujem nestanak svoje žene. Otišla je u kupovinu i još se nije vratila. Policajac: Koliko je bila visoka? Muž: Nemam pojma, nikad je nisam mjerio. Malo niža od mene… Policajac: Mršava ili malo jača? Muž: Ne bi se moglo reći mršava, mogla bi biti malo jača. Policajac: Boja očiju? Muž: Ne znam da vam iskreno kažem! Policajac: Boja kose? Muž: Ne znam, obično bi ju mijenjala s godišnjim dobima. Policajac: Što je imala na sebi? Muž: Nisam siguran je li bila suknja ili haljina. Policajac: Je li vozila auto? Muž: Da! Policajac: Koje je boje bio auto? Muž: Crni Audi A6 s turbo 3,0 – litrenim V6 motorom koji razvija 333 konjske snage. Ima osmo-stepeni tiptronic automatski mjenjač s ručnim načinom rada. Ima punu LED rasvjetu sprijeda, sa svjetlosnim diodama za sve funkcije osvjetljenja. Na prednjim lijevim vratima ima vrlo diskretnu ogrebotinu dužine 4 cm. (muž počne plakati)
Neki je svetac rekao: “Kršćanine, kakva ti je nedjelja, onakva će ti biti i vječnost.”
Svoju nedjelju mi, vjernici, trebamo provoditi s Bogom, svojom obitelji i zajednicom.
Nažalost danas je nedjelja narušena radom, obvezama na radnom mjestu, trčanjem po trgovačkim centrima, a sve manje u obiteljskom okruženju, a osobito na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Možemo li nedjeljom ne ići u trgovine.
U današnje vrijeme ljudi kao da nemaju vremena za razgovor, za povjeravanje; ne mogu se uzajamno izjadati, našaliti, nasmijati, utješiti i ohrabriti. Za one koje volimo ikoji su nam važni moramo imati vremena. Ljudi ne mogu biti sretni ako nemaju s kime razgovarati, izmjeniti misli i iskustva, jedni drugima nositi radost. Bez toga je čovjek sve manje čovjek, a sve više sličan nekom stroju, automatu bez srca i duše. Čovjek mora imati vremena za čovjeka, prijatelja i obitelj. Kako bismo mogli biti Božji prijatelji i saveznici, kako bismo mogli živjeti njegovim životom vjere, nade i ljubavi, kad ne bismo imali vremena da posebno s njim porazgovaramo? Za svako prijateljstvo, za svako drugovanje onih koji se vole treba određeno vrijeme. Prijateljstvo i ljubav su trajni, ne vežu se samo za vrijeme sastanka, ali ipak bez takvih sastanaka oni bi se ugasili.
Naši susreti su poput ulja koje dolijevamo svijetiljci ljubavi koja gori u našim srcima. I za prijateljevanje s Bogom treba pronaći vremena. To vrijeme je svakako i naša sv. misa. Ima ljudi i mlađih i starijih, koji kažu da u Boga vjeruju, ali da nemaju vremena moliti, ići u crkvu, svetkovati nedjelje i blagdane. Zacijelo imaju važnijeg posla. Ne znači li to da smatraju kako je nešto drugo važnije od prijateljstva s Bogom? Ako Bog nije vrijedan da mu posvetimo barem sat vremena svake nedjelje i blagdana, kako možemo tražiti da mi budemo Bogu vrijedni i važni?
Iz molitvenika “Za blagoslov moje obitelji”
Trstenik – Split , 27.10.2020. dis