KUMOVANJA (krizme, krštenja)
https://www.zupaporec.com/kumovanje.html
Dolaze nam krizme i s njima povezano kumovanje. Ovo je još jedno tipično područje na kojem se vjernci/župljani i župnici često razilaze i to na dva načina:
- kad treba prihvatiti za kuma osobu koju krizmanik (ili njegova obitelj predlaže), a kum ne ispunjava uvjete koje traži Crkva;
- kad župljanin od svog župnika traži „potvrdu“ za kumovanje u drugoj župi (isto vrijedi i kod kumovanja za krštenje), a ne ispunjava uvjete koje traži Crkva.
Zašto dolazi do ovog razilaženja?
Jer i ovdje, kao i na brojnim drugim područjima, naši župljani razmišljaju logikom tradicije, a ne logikom vjere/Crkve. Pri tom se zaboravlja temeljna stvar: biti kum ne spada u ljudska kršćanska prava. Nema svaka krštena osoba automatski pravo biti kum samo zato jer je krštena (i jer je primila ostale sakramente). Mogućnost da se bude kum treba „zaraditi“.
Kumstvo je nastalo u Crkvi iz vjerskih razloga, a nije nastalo kao pučka tradicija iz ‘Bogtepita’ kakvih razloga.
Crkveni razlog je, suvremenim rječnikom rečeno: MLADI VJERNIK (ovdje ne znači nužno mlad po dobi, nego mlad po tome što se krštenjem/krizmom rađa na novi život) TREBA MENTORA. Tko je mentor možete pročitati ovdje https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40158
Osnovno u tome jest da je mentor „osoba koja nekoga prati, savjetuje i nad njime bdije“, a taj status dobiva na temelju stručnosti i iskustva.
U slučaju kršćanstva, kum je dakle osoba koja svoje kumče treba „pratiti, savjetovati i nad njime bdjeti“, a pravo da bude kum stječe praktičnim uzornim vjerničkim životom i namjerom da bude mentor.
Kumstvo nije prigoda za vraćanje „pozajmnica“ ili izravnavanje „dugova“. Kumstvo nije sredstvo učvršćivanja prijateljstva ili već postojećih rodbinskih veza.
Kumstvo ima jasan i jednoznačan crkveni razlog i bilo bi za očekivati da ga kršćani uvažavaju. Nažalost, ogrezli smo generacijama u razmišljanje i praksu koja nema veze sa izvornom namisli, pa je kumovanje postalo smijurija (sprdačina).
Crkveni zakon jasno predviđa: AKO SE NE MOŽE NAĆI ADEKVATNOG KUMA-MENTORA, KUMA NE TREBA NI BITI (bilo na krštenju, bilo na krizmi).
Ovdje je najveća krivnja i odgovornost na starijima koji naprosto ne žele razumjeti ili pak ne žele poslušati što Crkva o tome ima reći, već tjeraju po svoju.
Mladima kojih se to tiče i koji mogu imati kakav-takav utjecaj na izbor kumova (krizmanici-srednjoškolci) najčešće nije briga. Zapravo, njima ni ne odgovara imati za kuma osobu koja bi ozbiljno shvatila svoj zadatak: da ih „prati, savjetuje i nad njime bdije“. Kako bi oni živjeli svoju slobodu (mogu raditi što mi padne na pamet) kad bi ih netko „kontrolirao“ i upozoravao na loše ponašanje?
Dakle, što god je kum manje vjernik – to je poželjniji! Ili, što god je kum bliži po godinama (iskustvima, željama, stavovima) – to je poželjniji.
Nije teško zamisliti budućnost tako „potvrđene“ vjere.
Doduše, nađe se poneka rijetka iznimka među mladima i među roditeljima, pa onda i među kumovima. Tada su i ‘plodovi’ drugačiji.
Isti je problem kad osobe koje ne prakticiraju vjeru, koje su daleko od bilo kakve vjerničke uzornosti, prihvaćaju poziv na kumovanje. Bi li netko prihvatio voziti avion bez ikakvog letačkog znanja/prakse samo zato što je u avionu neki hitan slučaj, a nema pilota?
Ako odrasla osoba ima zrno soli u glavi i ako zna čemu služi kumovanje, a svjesna je da ne može ili ne želi odraditi ono što Crkva očekuje od njenog kumovanja, zar ne bi trebalo lijepo zahvaliti na pozivu i odbiti ga?
Jesmo li doista toliko zastranili u praksi kumovanja, jesmo li je toliko lišili svega religioznoga da više nismo sposobni samokritično priznati da ne zaslužujemo da nam netko povjeri takvu odgovornost?
Eto, molim da barem mene kao župnika ne uvlačite u to. Nemojte od mene tražiti „potvrdu“ za kumovanje, ako vam je jasno da je svojim načinom življenja vjere ne zaslužujete.
Vjerojatno već znate da postoje dva vrlo slična formulara koje vam župnik može izdati: jedan je POTVRDNICA o primljenim sakramentima. Za nju nema problema. Ona je iskaz objektivnog stanja u Maticama (krštenih, krizmanih, vjenčanih) i župnik u nju samo prepisuje ono što piše u Maticama. POTVRDNICA nije dokument kojim se možete „nacrtati“ za kumovanje.
Drugi papir/formular je POSVJEDOČENJE i taj se traži kao „propusnica“ za kumovanje. On je naizgled isti kao POTVRDNICA, ali ima masnim slovima otisnutu formulaciju: „i da je (dotična osoba) prikladan/prikladna za kumovanje kod krštenja ili potvrde“. Župnik to SVJEDOČI svojim potpisom i župnim pečatom.
Dakle, jedno je prepisati iz Matica u POTVRDNICU objektivne podatke o primljenim sakramentima (to mogu učiniti bez ikakve grižnje savjesti), ali nešto je posve drugo POSVJEDOČITI da je netko „prikladan za kumovanje“, ako ne prakticira svoju vjeru (osim za velike blagdane).
To neću činiti. Dakle, ako mi župljani traže „potvrdu“ za kumovanje mogu unaprijed biti na čistu što će dobiti: ako redovno prakticiraju svoju vjeru napist ću im POSVJEDOČENJE, a ako nisu redoviti napisat ću im POTVRDNICU. Hoće li župnik župe u kojoj bi trebali kumovati to prihvatiti, to nije moja stvar.