Savjest

Savjest – norma etičkoga djelovanja Savjest između slobode i zapovijedi

Savjest je za vjernike Božji glas u našoj unutrašnjosti, a koji nam govori što je dobro, a što zlo. Taj “glas” mogu u sebi osjetiti i oni koji ne vjeruju, odnosno može se reći da svaki čovjek ima temeljnu savjest, tj. zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Zato kažemo da je savjest norma etičkoga djelovanja, odnosno čovjek je dužan raditi onako kako mu to savjest nalaže. No, savjest može biti i krivo oblikovana ili može zakržljati, pa ju je stoga važno uvijek njegovati i odgajati, kako bismo po njoj mogli jasno i u svim situacijama prepoznati što nam Bog progovara. Na iskrivljenje savjesti mogu utjecati i izvanjski i unutrašnji čimbenici. S obzirom na izvanjske, na nju mogu utjecati društvene okolnosti, prenošenje negativnih vrijednosti putem mass-medija, nepravedni zakoni itd. S obzirom na unutrašnje, to su npr. loš primjer u obitelji, strasti, strah i sl.

Ljudska savjest ima trostruku funkciju: djeluje prije, za vrijeme i nakon čina. Savjest tako progovara čovjeku i prije no što je nešto odlučio učiniti, a u tom ga smislu potiče da učini nešto, ukoliko je to dobro, odnosno potiče ga da ne učini, ako je riječ o nekom zlom činu koji se sprema učiniti. Još snažnije djeluje u samom činu, pa tako može osjetiti odobravanje savjesti ako čini neko dobro, a može osjetiti prijekor savjesti, ako čini zlo. No, savjest djeluje i nakon čina, pa tako osoba ima osjećaj smirenosti i zadovoljstva ako je učinila nešto dobro, a ima osjećaj grižnje savjesti ako je učinila nešto grešno. U tom se svjetlu može govoriti i o prethodnoj i o naknadnoj savjesti.

Savjest uvijek treba njegovati i paziti da se ne iskrivi. Ispravno oblikovana savjest uvijek zna što je dobro, a što zlo, dok iskrivljena savjest to ne uviđa uvijek jasno i u tom smislu nekada osoba može misliti da nešto nije grešno, iako je u sebi neuredno i zlo. No, ne mora uvijek čovjek biti moralno odgovoran za takvu krivo oblikovanu savjest. Naime, razlikujemo savladivo i nesavladivo pogrešnu savjest.

Savladivo pogrešna savjest je takva savjest kada netko nije siguran je li nešto dobro ili nije, ali ne daje si truda to ispitati. Drugim riječima, osoba bi mogla lako saznati je li nešto moralno dobro ili nije, npr. tako da upita svećenika, da pročita što Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže ili bi mogla saznati učenje Crkve o tome na neki drugi relativno jednostavan način, ali to ne čini. U tom slučaju, s obzirom da bi osoba to neznanje mogla lako riješiti, njoj zbog činjenja zlog čina biva grijeh.

Drukčiji je slučaj s nesavladivo pogrešnom savješću, gdje je riječ o situaciji kada osoba ni ne pomišlja da bi nešto bilo grijeh, jer nikada nije imala priliku o tome štogod saznati. Ona, dakle, misli da je taj čin, koji je po sebi grešan, dobar, i s tom sviješću ga čini, odnosno misleći kako čini neko dobro. U tom slučaju osoba ne može imati grijeh, iako čini nešto što nije dobro. S obzirom na to, valja istaknuti da svatko treba raditi prema svojoj savjesti, ali s druge strane treba budno paziti da ne dolazi do iskrivljenja savjesti, jer za to što ne njeguje svoju savjest, osoba itekako može biti moralno odgovorna.

U tom svjetlu, može se govoriti o nizu različito oblikovanih savjesti, od kojih izdvajamo nekoliko. Tako postoji nježna savjest, a riječ je o onoj osobi koja jako vodi računa o svom duhovnom životu i zato jako dobro razumije što je zlo, a što dobro. Uvijek teži činiti dobro, a izbjegavati zlo, a to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Tjeskobna savjest je također savjest po kojoj osoba uvijek nastoji činiti dobro, no to ne čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, nego iz straha od Božje kazne, iz straha od pakla i sl. I farizejska ili licemjerna savjest nastoji uvijek činiti dobro, no to opet ne čini iz ljubavi i zahvalnosti, iz razloga jer vidi veliku vrijednost u činjenju dobra, nego iz nekih drugih, prizemnih razloga. Najčešće je riječ o tome da osoba čini neko dobro da bi ju drugi vidjeli i pohvalili.

Zamršena savjest je vrlo komplicirana savjest. Ponekad se javlja kod svakoga čovjeka, a riječ je o tome da osoba ne zna što bi učinila, jer smatra da što god učini, nije dobro, odnosno da tako griješi. U tom je slučaju, ako je moguće, najbolje odgoditi sam čin dok okolnosti ne postanu jasnije, a ako ga nije moguće odgoditi, onda osoba može učiniti ono što joj se čini manje zlo. Još je kompliciranija skrupulozna savjest, a riječ je o tome da osoba jednostavno smatra da samo čini zlo i da nije u stanju učiniti ništa dobro.

Za razliku od takvih oblika savjesti, može se govoriti i o onima koje olako prelaze preko grijeha, a u tom svjetlu posebno su značajne kriva i laksna savjest. Kriva savjest je toliko zapuštena i iskrivljena da osoba misli da je zlo dobro, a dobro zlo, dok je laksna savjest ona savjest koja nije baš toliko iskrivljena, ali olako prelazi preko grijeha i u tom svjetlu postoji vjerojatnost da će se s vremenom pretvoriti u krivu. Sve nam to govori da je savjest Božji glas u nama koji nas potiče na dobro, ali da je u tome potreban i naš napor, odnosno nastojanje oko toga da nam savjest nikada ne otupi. Zato savjest treba stalno njegovati, a posebno se to čini čitanjem Svetoga Pisma, proučavanjem onoga što naučava Crkva, čitanjem duhovne literature, a ponajviše redovitom ispovijeđu, u kojoj će ispovjednik usmjeriti na pravi put svakoga onoga čija se savjest počinje iskrivljivati.

     Savjest se najčešće označava kao sposobnost umnog uviđanja kojom je čovjek u stanju ocijeniti moralnu vrijednost svojih čina. Kada bismo pokušali to pobliže označiti, uočili bismo kako je to veoma teško. Ali, ipak, s druge strane, mi znamo što je savjest, i to na temelju vlastitog iskustva: kada nešto učinimo loše, savjest nas prekorava, učinimo li dobro, savjest to odobrava. No, postavlja se pitanje osjeća li svaki čovjek da ima savjest, ili je to osobina samo nekih ljudi.

 

 

Kratak povijesni pregled poimanja savjesti

Etnologija nam pokazuje da ćudoredna, moralna svijest (savjest) postoji i kod najprimitivnijih plemena, koja se izražava otprilike ovako: kad netko učini nešto loše (za kršćane – grijeh), tada je nemiran u srcu, strah ga je da ne umre. Ako npr. pogledamo u Knjigu mrtvih starih Egipćana, uočavamo kako je puna misli o dužnostima. Slično se naglašavanje ćudorednog ponašanja vidi i u Budinu nauku: za svoje dobre čine čovjek treba biti nagrađen, a za zle kažnjen (u vidu ponovnih rađanja, reinkarnacija).

I stari grčki filozofi i pjesnici, poput Sokrata, Platona, Homera, Eshila i Sofokla, naglašavaju da je Bog ili da su bogovi čuvari ćudorednog zakona. Stoici će nešto poslije naučavati da živjeti dobro znači živjeti po naravi (čovjekov um određuje što je dobro, a što zlo; nije potrebna neka posebna Božja zapovijed). Na najizričitiji se način o savjesti govori u Svetom pismu, gdje se pokazuje da je najveća čovjekova nevolja grijeh, čovjek bez Boga umire (usp. posebno Ps 55). I kasnije su mnogi pisci, poput Shakespearea, Dantea, Hugoa, Goethea, Schillera, Tolstoja, Dostojevskog i mnogih drugih veoma uvjerljivo pisali o osjećaju savjesti. Chateaubriand npr. sigurnost postojanja savjesti izražava ovako:  “Svaki čovjek ima u svom srcu sudište, gdje počinje suditi sama sebe, čekajući da vrhovni sudac potvrdi tu presudu… Zašto probija glas iz krvi riječ iz kamena? Tigar razdere svoj plijen i spava. Čovjek postane ubojica i bdije. Traži pusta mjesta, a ipak ga samoća plaši; povlači se oko grobova, a ipak se grobova boji… Kao da mu se osjeti zaoštravaju, kako bi ga mučili… O savjesti! nisi li ti fantom mašte ili strah pred kaznom ljudi? Čujem u svom srcu, na dnu jedan glas, koji viče tako jako protiv same pomisli na takvu pretpostavku da ni časa ne mogu sumnjati u stvarnost savjesti.” Sav nam taj povijesni pregled o poimanju savjesti pokazuje da je misao o postojanju savjesti stara koliko i čovjek, odnosno da nema čovjeka bez savjesti. Zato je savjest usko vezana uz Boga.

 

Savjest kao Božji dar

Nema sumnje kako savjest utječe na misao o Bogu. Naime, sve civilizacije tijekom povijesti vjeruju u Boga (iako se on shvaća na različite načine); nema ni jednog naroda na svijetu koji bi bio nereligiozan. To znači da je čovjek tzv. biće religije, ima potrebu otkriti postoji li Bog, kakav je u sebi, kakav je u odnosu prema ljudima… Ta se misao o Bogu usko veže uz savjest: čovjek se boji da će Nekome odgovarati za učinjene grijehe, jednako kao što očekuje nagradu za dobra djela. Zato mi, kao kršćani, vjerujemo da je tu normu ponašanja – savjest – u čovjeka ugradio sam Bog, kako bi mu pomogao da se lakše opredijeli za Boga, za slobodu. Često čovjeku nije dovoljna savjest da bi moralno živio. Naime, može namjerno postupiti i protiv zapovijedi savjesti. No, na takav način postaje neslobodan, osjeća se grešnim. Zato je Bog (a kasnije to čini i Crkva) čovjeku dao i neke zapovijedi, tzv. norme ponašanja (npr. Deset Božjih zapovijedi, Dvije zapovijedi ljubavi, Zlatno pravilo, crkveni zakoni…), koje čovjeku trebaju biti pomoć da bi postigao svoju punu slobodu. Dakle, Božji i crkveni zakoni nipošto nemaju ulogu onemogućiti nečije slobodno djelovanje, nego, naprotiv, omogućiti, i to u svoj punini.

Postavlja se pitanje u kojem su međusobnom odnosu norma, sloboda i savjest?

 

Međusobni odnos norme (Božjih i crkvenih zapovijedi), slobode i savjesti

Naša sloboda, kao što smo već naglasili, ne označava samovolju, nego je savjest ona koja prosuđuje granice slobode. Drugim riječima, svaki čovjek zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Kada prekrši taj jasan glas u sebi, shvaća da je prekoračio granice slobode. Možemo reći da je savjest nekakvo unutarnje svjetlo, duševni organ u čovjeku koji ima trostruku funkciju: a) najprije čovjeku omogućuje da razlikuje dobro i zlo. Osim toga, b) savjest uvijek osobu upućuje da učini dobro, a izbjegne zlo; nikada obrnuto. I na kraju c) ukoliko osoba učini dobro, posluša savjest, osjećat će se smireno i slobodno, a ukoliko ju ne posluša, postaje nezadovoljna, neslobodna. To znači da je savjest pomoć i putokaz čovjeku u ostvarenju istinske slobode.

Drugim riječima, kada čovjek izađe iz okvira savjesti koja ga upućuje samo na dobro, i učini zlo, njegova ga savjest upozorava kako je prekoračio granicu slobode. Čovjek je, dakle, slobodan dokle god čini dobro. Onoga trenutka kada počinje činiti zlo, njegova ga savjest počinje osuđivati i više nije slobodan, nego zarobljen, nemiran.

U tom je smislu prava granica slobode život po Božjim zakonima, odnosno istinski je slobodan samo onaj tko izvršava Božje zapovijedi, i to zato što ga na to upućuje njegova savjest. Postavlja se pitanje zašto nemaju svi ljudi jednako izoštrenu savjest? Tako dolazimo do pitanja ispravne i krive savjesti.

 

Ispravna i kriva savjest

U konkretnim životnim situacijama uočavamo kako savjest kod nekih ljudi nikada ne gasne, a kod drugih bude uspavana i zasvijetli tek od vremena do vremena. S obzirom na to, uviđamo da nemaju svi ljudi jednaku savjest. Neki, naime, osjećaju grižnju zbog objektivno malog prijestupa, pa i onda kada osoba nije objektivno kriva, dok drugi mirno spavaju i onda kada učine nešto prilično veliko. Štoviše, kod nekih je ljudi savjest toliko iznakažena da oni više ne mogu razlikovati dobro i zlo, pa čak i do te mjere da kada čine zlo misle kako čine dobro. To nam pokazuje da postoji više vrsta savjesti, a kakva će čija biti najviše ovisi o odgoju i njegovanju savjesti. Najprije ćemo, stoga vidjeti kako se savjest odgaja, a potom ćemo donijeti prikaz nekih vrsta savjesti, te na kraju što treba činiti kako bi savjest ostala zdravo mjerilo prosuđivanja moralnosti naših čina.

 

Odgoj savjesti

Savjest nije nešto statično, nego je to veoma dinamična stvarnost. Kako raste pojedinac, tako raste (mada ponekad taj rast znači nazadak) i savjest. To izgleda otprilike ovako:

Prvi oblik savjesti pronalazi se već kod male djece. Već ona dobro znaju kad su učinili nešto loše, pa se zato boje kazne, i kad su učinili nešto dobro, pa očekuju nagradu. U to vrijeme roditelji imaju veliku ulogu, posebno majka. Naime, ako u obitelji postoje zdravi odnosi, gdje ljubav, međusobno poštovanje, pravda, religioznost i slično nisu nešto strano, to će djetetu svakako pomoći u postizanju prave savjesti.

Nakon toga, kod veće djece savjest prerasta u novi stupanj, tzv. autoritativnu savjest. Riječ je o tome da se dijete poistovjećuje s primjerom svojih roditelja i drugih dragih osoba, odnosno smatra da roditelji dobro čine, pa tako treba i on.

Međutim, pokoji put roditelji nemaju ispravnu ili dovoljno ispravno oblikovanu savjest. Zato će dijete, kada dođe u mladenačku dob, oblikovati svoju savjest preispitivanjem postojećih moralnih vrijednosti. Nastaje tzv. kritička savjest, po kojoj će mladi barem načelno odbacivati nemoralne društvene postupke, a unutrašnje se odlučivati prema moralnim.

Tako dolazimo do završnog stupnja savjesti, kada osoba pronalazi i oblikuje zrelu, osobnu savjest. Ukoliko, pak, netko u svom psihološkom sazrijevanju ne prođe pravi put oblikovanja navedenih stupnjeva savjesti, vjerojatno je kako će se ona krivo oblikovati. Zato ćemo sada pogledati neke vrste savjesti i njihove osobitosti.

 

Vrste savjesti

Nježna savjest. To je veoma osjetljiva savjest. Čovjek koji ima nježnu savjest jasno uočava što je dobro, a što zlo i spremniji je činiti dobro nego drugi.

Tjeskobna savjest. Čovjek koji ima tjeskobnu savjest stalno misli na ono što mu je zapovjeđeno, boji se od neizvršavanja zapovijedi, boji se kazne. Mnogo više misli o zlu koje nastoji izbjeći, nego o dobru koje bi trebalo postići.

Licemjerna (farizejska) savjest. Čovjek koji ima licemjernu savjest više misli na postizanje dobra kao izraza vanjštine, a daleko manje na dobro u sebi. To je osoba koja se ponaša veoma moralno, ali to čini više zbog drugih, nego zbog Boga ili sebe.

Zamršena savjest. Riječ je o takvim situacijama gdje čovjek vidi grijeh što god da učini ili propusti nešto učiniti. U takvim situacijama čin treba odgoditi, a ako to nije moguće, učiniti ono što se čini manje zlo, a ako ni to nije moguće, onda što god čovjek učinio nije grijeh.

Skrupulozna savjest. Čovjek koji ima skrupuloznu savjest je u stvari psihički bolesna osoba. Riječ je o osobama koje u svemu vide svoj grijeh i smatraju da nikada ne mogu učiniti neko dobro. Oni su najčešće teret i sebi i drugima.

Kriva savjest. Riječ je o krivo formiranoj savjesti, gdje su u odgoju učinjeni veliki propusti, kada netko misli da je nešto grijeh, a nije, ili obrnuto, kada netko misli da grijeh nije grijeh (npr. danas mnogi umjetnu oplodnju ne smatraju grijehom, a tome su uzrok internet, novine, TV, stavovi okoline o toj stvarnosti).

Laksna savjest. Riječ je o takvoj savjesti gdje osoba olako prelazi preko svojih grijeha, bez većeg uznemiravanja (npr. čovjek se “privikao” otuđivati neke stvari iz tvornice u kojoj radi). Te i druge nespomenute vrste savjesti pokazuju da se u čovjeku mogu izgraditi i krivi stavovi. To znači da u situacijama bez neke veće zamršenosti može djelovati načelo: Dobro činiti, zlo izbjegavati, ali u nekim složenijim situacijama to, dakle, ne mora svakom čovjeku biti sasvim jasno. Zbog toga se, ukoliko se želi postići čista savjest

savjest treba odgajati i samoodgajati. Za to je u prvom redu zadužen sam pojedinac: on prije svih treba voditi računa o izgradnji svojeg moralnog ponašanja, nastojeći ga uzdići na višu duhovnu razinu pristupanjem sakramentu pokore. Osim njega, utječu i roditelji, svećenici, profesori, vjeroučitelji, društvo…

Spomenut ćemo još problematiku koja se odnosi na nesavladio pogrešnu savjest i na savladivo pogrešnu savjest, te vidjeti kada je nemoralan čin ujedno i grešan čin.

 

Nesavladivo pogrešna savjest i savladivo pogrešna savjest

Kada govorimo o tzv. nesavladivo pogrešnoj savjesti, pri tome mislimo na situacije kada netko iz opravdanih razloga, npr. jer mu nikada to nitko nije rekao, misli da nije grijeh nešto što to uistinu je.

Npr. žena je dala da joj liječnik ugradi spiralu, jer zbog zdravlja ne smije roditi više nijedno dijete. Ona nije nikada čula da Crkva zabranjuje korištenje spirale, i to zbog razloga jer i unatoč takvoj zaštiti žena može zatrudnjeti, a tada će spirala izazvati abortus. Naprotiv, žena je u razgovoru sa svojim prijateljicama čula kako mnoge od njih koriste to sredstvo, i pri tome misle kako ono samo sprječava začeće. Žena je dakle u zabludi, tj. misli kako ugradnja spirale nije grijeh, iako to je. Nalazi se, dakle, u nesavladivom neznanju, koje ostaje takvim jer žena uopće ni ne pomišlja da bi to mogao biti grijeh. Prestat će biti nesavladivo samo ako od nekoga čuje kako spirala može uzrokovati pobačaj.

Drugim riječima, žena ima nesavladivo pogrešnu savjest. I za takvu savjest kažemo da je norma moralnog djelovanja, po načelu da svatko treba raditi po svojoj savjesti, kakva god ona bila, a to konkretno znači da, sve dok žena ne zna da je korištenje spirale grijeh, ona ne griješi. Sasvim je drukčije sa savladivo pogrešnom savješću. Tu je riječ o situacijama kada netko misli kako nešto što je grijeh nije grijeh, ali ipak nije siguran, te do rješenja može doći relativno lako, npr. da pita svećenika ili teologa, da pročita o tome u katoličkom tisku ili na katoličkim portalima itd., i sazna je li to grijeh ili ne.

Npr. neplodni je bračni par odlučio do djeteta doći putem umjetne oplodnje. U tome ne vide ništa nemoralno, ali nisu posve sigurni je li to grijeh ili ne, jer su načuli da Katolička Crkva ne odobrava umjetnu oplodnju. Unatoč tračku sumnje, ipak su odlučili tako doći do potomstva… U tom bi slučaju muž i žena imali grijeh, jer je riječ o savladivo pogrešnoj savjesti. Trebali su, upitati svećenika ili na drugi način saznati odgovor na pitanje je li umjetna oplodnja grijeh ili nije, ali to nisu učinili. Prema tome, dakle, savladivo pogrešna savjest nikada ne može biti norma moralnog djelovanja, odnosno kada bi netko tako činio, to bi mu bio grijeh.

 

Potrebni uvjeti da bi neki čin bio grijeh

Svemu rečenom valja nadodati i kako su nužna tri uvjeta kako bi netko za svoj izvanjski nemoralni postupak imao unutrašnji grijeh. To su: razum, slobodna volja i pristanak.

Razum. To znači da ne mogu imati grijeh djeca koja nisu došla do upotrebe razuma, koja nisu sposobna rasuđivati, osobe poremećena uma, senilne osobe i slično.

Slobodna volja. Potrebno je da osoba u trenutku činjenja grijeha apsolutno raspolaže i svojom slobodnom voljom, odnosno da nije npr. u stanju mjesečarenja, drogirana, pod djelovanjem lijekova, pod snažnim utjecajem srdžbe ili strasti i slično.

Pristanak. Također je potrebno da se osoba slobodno opredijeli za činjenje grijeha. Ako ju npr. netko pištoljem natjera da to učini, to znači da ona ne pristaje izvršiti čin koji nasilnik od nje traži, ali zbog straha od smrti to ipak čini. U tom slučaju osoba ne griješi, jer taj čin nije izraz njezina htijenja nego prisile. Ukoliko nedostaje jedan od tih faktora, grijeh ne postoji. No, to treba ispravno shvatiti. Npr. ne mora značiti da  netko tko u pijanom stanju slučajno ubije nekoga nije sagriješio. Nije izravno moralno odgovoran za ubojstvo, ali je itekako odgovoran za pijano stanje u koje doveo.

 

 

Božje zapovijedi

SAVJEST – Božji glas u čovjeku

Svakom ljudskom biću Bog je dao savjest. Ona je unutrašnji odraz Božjega zakona u čovjekovu srcu. Savjest je nepisani zakon urezan u naša srca. Ona je Božji glas u našem razumu koji nam daje sposobnost razlikovati dobro od zla. Po sudu savjesti prepoznajemo moralnost djela koje smo počinili, koje činimo ili namjeravamo počiniti. Savjest nas uči da ne možemo činiti zlo da bismo postigli dobro. Ona je sud razuma koji nas potiče činiti dobro i izbjegavati zlo. Preko savjesti Bog nas usmjerava ovozemaljskom i vječnom dobru i istini.

 

Svaki čovjek u svom životu ima pravo živjeti po svojoj savjesti i djelovati po njoj u potpunoj slobodi. Iz istog razloga trebamo poštovati tuđu savjest. Nije dopušteno bližnjega navesti na čin protiv njegove savjesti. Nikoga se ne smije “siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari”   U svom životu pozvani smo donositi ispravan sud savjesti, a on će biti ispravan ako je u skladu s našim razumom i Božjom voljom. Božja volja očitovana je u Božjoj riječi.

Savjest može biti i krivo formirana. Stoga je svima potreban trajni odgoj savjesti, osobito danas kada su ljudi previše izloženi mnogim negativnim društvenim utjecajima koji mogu otupiti čovjekovu savjest. Savjest odgajamo i preispitujemo u svjetlu Božje riječi. Ako se trudimo, pa čak i u teškim životnim situacijama, usmjeravati svoj život i djelovanje prema volji Božjoj, ne moramo se bojati pogrješnog suda svoje savjesti. Naša savjest bit će čista ako taj nepisani zakon urezan u našu nutrinu usklađujemo s pisanim Božjim zakonom – s Deset Božjih zapovijedi!

 

BOŽJE ZAPOVIJEDI – PUT U SLOBODU

Ljudi najčešće ne vole zapovijedi, propise i zabrane. Misle da im oni sputavaju slobodu. I Bog je ljudima dao svoje zapovijedi. Jesu li one kočnica ljudske slobode? Nipošto! Božje zapovijedi smjernice su nam u tome kako ispravno živjeti, upravo u ljubavi i slobodi. I Isus nas poziva da, ako želimo živjeti u ljubavi prema Bogu i bližnjima, obdržavamo i čuvamo Božje zapovijedi.

Veliki Božji dar i izraz povjerenja čovjeku jest njegova sloboda. Bog nam je podario slobodu da ga možemo svojevoljno izabrati za Prijatelja. Imamo slobodu da bismo mogli svjesno i namjerno činiti dobro i njemu težiti. Što više nastojimo Bogu biti bliži i sličniji to smo slobodniji. Istinska i savršena sloboda vječni je život s Bogom. Potpuna sloboda kojoj težimo život je sa Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem u vječnosti.

No za našu slobodu postoje brojna iskušenja. Često nam ono što je loše djeluje kao nešto lijepo, a ono što je dobro kao nešto što nas ograničava. Sotona, lažac nad lašcima, uporno i bez prestanka nastoji u izvrnutom svjetlu prikazivati životne vrjednote. Zbog toga možemo steći osjećaj da je sloboda nešto drugo. Možemo misliti da živjeti u slobodi znači bezobzirno činiti što nas je volja ili da je vlastita sloboda veća od slobode bližnjega. Sloboda nam može izgledati kao teret jer je nerazdruživo spojena s odgovornošću. Za ono što smo slobodno počinili, odgovorni smo pred ljudima i pred Bogom. Istina, puno bezbolnije bismo živjeli kad ne bismo morali sami donositi odluke. Ali, tko bi (ili što) onda bio čovjek?

Bog nam je darom slobode izrazio ljubav i veliko povjerenje. Dao nam je dostojanstvo i vrijednost. Da bismo uspješno, usprkos kušnjama, ostvarivali slobodu, dao nam je savjest. Osim savjesti, Bog nam je objavio i pisanu pomoć  – DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI – DEKALOG.

Dekalog nas u pisanom obliku savjetuje što nam je dobro činiti, a što moramo izbjegavati. U sažetim nedvosmislenim Božjim riječima putokaz je za istinsko ostvarivanje slobode. Naš nas nebeski Otac putem Deset zapovijedi odgaja i poučava u brojnim životnim situacijama. Poštovanjem Dekaloga lakše ćemo se odgojiti na svoju pravu “sliku” Pokazat ćemo da poštujemo i volimo sebe i bližnje i da Boga prihvaćamo za svoga Oca!

 

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš  i dobro ti bude na zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

 

Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!

Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. (Izl 20, 2-5)

Prva Božja zapovijed nije samo prva nego i osnovna zapovijed: prihvatiti Boga i u njega vjerovati. Iz našeg prihvaćanja Boga i vjerovanja u njega proizlaze sve ostale zapovijedi. Ovdje stoji neprestani poziv svakom od nas da u Boga vjerujemo, da se u njega ufamo i da ga ljubimo iznad svega. S druge strane, kao vjernici koji priznajemo jedinoga pravoga Boga, moramo odbaciti sve što se protivi trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. To su nevjera, očaj i mržnja prema Bogu. Vjera u Božju ljubav potiče nas odgovoriti Bogu svojom ljubavlju, stoga nam i nalaže ljubiti Boga iznad svega i sva stvorenja radi Boga. Poziva nas u Boga se ufati i imati u Njega pouzdanja.

Prva zapovijed također nas poziva da se Bogu klanjamo. Klanjati se Bogu znači Njega priznavati za Gospodina svega što postoji i radi Njegove svetosti ga slaviti. Najčešći izraz našega klanjanja Bogu jest molitva. Molitva je uzdizanje naše duše k Bogu hvalom, zahvaljivanjem, zagovorom i prošnjom. Naše se klanjanje Bogu očituje i prinošenjem žrtava i davanjem obećanja i zavjeta Bogu. Ova zapovijed sadržava i zabrane. Ona nam zabranjuje čašćenje i slavljenje ikoga i ičega na način na koji se slavi Boga. Po vjeri u raspetog i uskrslog Isusa oslobođeni smo od svakog ropstva, bilo straha od budućnosti ili od prirodnih sila, bilo nezdrave radoznalosti. Zato naša vjera isključuje bilo kakvo zastranjenje u štovanju koje trebamo iskazivati Bogu. Najčešći su grijesi protiv prve Božje zapovijedi: praznovjerje, idolopoklonstvo, horoskop i astrologija, gatanje i magija, svetogrđe i simonija, bezboštvo i vjerska ravnodušnost.

 

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

Psovku i kletvu čujemo na žalost svaki dan. Mnogi imaju tu ružnu naviku. Što ih navodi na psovku? Zašto su psovka i kletva grijeh?

Druga zapovijed poziva nas da štujemo ime Gospodnje, jer je njegovo ime sveto. Ime je znak osobe i njezina dostojanstva. Bog nam u intimnom povjerenju otkriva svoje Biće i objavljuje svoje ime: Jahve – Ja sam koji jesam. U Starom zavjetu ljudi iz poštovanja prema Bogu nisu izgovarali njegovo ime, nego su mu se najčešće obraćali: “Gospodine!” Božje je ime sveto te ga trebamo izgovarati s poštovanjem koje odgovara njegovu veličanstvu i svetosti.

Božje ime pozvani smo zazivati u molitvi, kada Boga hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, kad mu zahvaljujemo za primljene darove. Svaku našu molitvu započinjemo u Božje ime, “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Molitva je odraz naše poniznosti pred Bogom. Biti malen pred Bogom ne znači ne poštovati sebe. Dapače, ističemo svoje dostojanstvo Božjih stvorenja. Kraljevstvo Božje kraljevstvo je malenih i poniznih pred Bogom.

Na krštenju svaki kršćanin prima u Crkvi vlastito ime i Bog zove svakoga njegovim imenom. Zato je i ime svakoga čovjeka sveto. Ono je ikona osobe. Kao znak dostojanstva onoga koji ga nosi, ime zahtijeva naše poštovanje (usp. KKC 2158).

Sve što se protivi iskrenom štovanju svetoga Božjeg imena treba izbjegavati. Tako druga zapovijed zabranjuje svako neprimjereno i nedolično služenje Božjim imenom: psovku, kletvu, krivokletstvo, magijsko služenje Božjim imenom i nepotrebno spominjanje Božjeg imena. Ona također zabranjuje uvredljivo služenje imenom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Crkve, svetaca i svetih stvari. Najgori oblik uvrede Božjeg imena jest bogohuljenje.

 

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

Poštujemo li mi dan počinka i dan posvećen Bogu? Kako se obično ispričavamo ako nedjeljom nismo bili na sv. misi? Zašto je nedjelja dan posvećen Bogu i našim bližnjima?

Treća zapovijed Dekaloga podsjeća nas na svetost dana posvećenog Bogu. To je za Židove bila subota, blagoslovljeni dan Božjeg počinka nakon završetka stvaranja. Božje stvaranje primjer je ljudskom djelovanju, pa tako i čovjek u dan Gospodnji treba počinuti od svakodnevnog rada. Subota je spomendan dovršenja prvog stvaranja i Izraelova oslobođenja iz egipatskog ropstva. Zato je ona dan posebnog zahvaljivanja Bogu za njegova dobročinstva.

Isus je uskrsnuo nakon subote “prvog dana u tjednu”, dakle, u nedjelju. Njegovim uskrsnućem započelo je novo stvaranje. Kršćani zbog toga zamjenjuju židovsku subotu nedjeljom, koja postaje dan Gospodnji i ispunjenje subote. Uredbom rimskog cara Konstantina već u IV. stoljeću nedjelja je propisana vjernicima kao zapovjedni blagdan, što kršćanima omogućuje tjedni odmor i prikladno vrijeme ne samo za vjerske sadržaje nego i za obiteljski, društveni i kulturni život. Nedjelja bi trebala i danas zadržati svoje izvorno značenje dana posvećenog Gospodinu i tjednog odmora.

Svetkovati dan Gospodnji za svakog kršćanina ponajprije znači sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju u svojoj župnoj zajednici. I to ne samo nedjeljom nego i zapovjednim blagdanima. Na taj način, kao zajednica vjernika svjedočimo svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi, Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Nedjeljom i zapovjednim blagdanima trebamo se suzdržavati od onih poslova i djela koji nas mogu spriječiti u slavljenju Boga (Euharistije – Svete Mise) ili prijeko potrebnom odmoru duše i tijela.

 

Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!

Živim s roditeljima, braćom i sestrama. Družim se s prijateljima. Mnogi od nas imaju baku i djeda. U školi imam svoje učitelje i nastavnike. Susrećem ljude koji obavljaju različite službe u društvu. Koliko primjećujem i poštujem svoje bližnje? Dugujem li roditeljima posebnu zahvalnost? O svemu tome govori nam četvrta Božja zapovijed.

Nijedan čovjek nije otok i svi smo upućeni jedni na druge. Da bismo mogli živjeti, svima su nam potrebni ljubav, sigurnost, prihvaćenost, poštovanje, potpora naših najbližih. Sve to najprije trebamo doživjeti u obiteljskom zajedništvu jer obitelj je kolijevka života. Kao takva, ona je temeljna društvena i kršćanska zajednica koju i društvo i Crkva trebaju svesrdno podupirati. Bog je na poseban način posvetio obitelj i obiteljski život Isusovim rođenjem i odrastanjem u svetoj nazaretskoj obitelji.

U prve tri zapovijedi vidjeli smo da Boga trebamo staviti na prvo mjesto u svom životu. U četvrtoj zapovijedi, kojom započinje druga ploča Zakona, uočavamo da je Bog htio da na ovoj zemlji najprije poštujemo svoje roditelje. Ova zapovijed, dakle, na prvo mjesto stavlja dužnosti djece u odnosu prema svojim roditeljima, jer ona su plod roditeljske ljubavi. Te su dužnosti: ljubav i zahvalnost, poštovanje i odanost, poučljivost i poslušnost, briga za roditelje, međusobno poštovanje i ljubav među braćom i sestrama.

Nadalje, četvrta zapovijed uključuje prava i dužnosti roditelja prema djeci. Bog naglašava veliku ulogu roditelja u našem životu. Uz nezaobilaznu materijalnu brigu, roditelji su pozvani pružiti svojoj djeci potpuni odgoj, osobito moralni i duhovni. Roditelji su prvi i nezamjenjivi odgojitelji u vjeri svoje djece. Kako ljubiti Boga, sebe i bližnje, učimo najprije od svojih najbližih. Neki roditelji ne uspijevaju pravilno ispuniti svoju odgojnu zadaću. Razlozi njihova neuspjeha brojni su. Četvrta nas zapovijed potiče na nesebičnu ljubav i prema takvim odgojiteljima. Upućuje nas na skladan obiteljski život kao preduvjet ostvarenja zdrave osobnosti, obitelji, Crkve i društva.

Četvrta Božja zapovijed tiče se i izvanobiteljskog ozračja. Uključuje dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, građana prema domovini i državnim poglavarima itd. Svi smo kao članovi društva pozvani poštovati građanske vlasti i s njima surađivati u izgradnji pravednog društva u duhu istine, mira, pravde, solidarnosti i slobode.

 

Ne ubij!  – svetost ljudskog života

Koliko god se danas svi zaklinju u ljudska prava, čini se da se ta prava upravo danas najviše krše. Osobito je ugroženo ono najtemeljnije ljudsko pravo: pravo na život. U to se možemo svakodnevno uvjeriti ako samo poslušamo vijesti ili pročitamo novine. Pravo na život nije samo ljudsko nego nadasve božansko pravo. Zašto?

Čovjek je kruna Božjega stvaranja i zato je svaki ljudski život svet, a Bog je jedini gospodar života. Svaki je čovjek “slika Božja” i kao pojedinac od Boga ljubljeno i posvećeno biće od oblikovanja u majčinoj utrobi. Svaki ljudski život jedinstven je i neponovljiv. Svatko je od nas osobno jedna Božja želja spuštena s s neba na zemlju. Život nam je darovan te smo pozvani ostvarivati se kao “slika Božja”. Ovim vremenitim životom gradimo svoju vječnost.

Budući da je Bog jedini gospodar života, čovjekov život ima neprocjenjivu vrijednost i treba ga poštovati u svoj njegovoj cjelovitosti, od začeća do naravne smrti. Kao upravitelji a ne vlasnici svoga života, Bogu smo za njega odgovorni. Svojim utjelovljenjem, životom, žrtvom i uskrsnućem Isus Krist dao je čovjeku posebno dostojanstvo.

Peta Božja zapovijed u pozitivnom smislu kaže: “Poštuj, čuvaj i ljubi svoj život i život drugoga!” Dakle, nikome nije dopušteno namjerno oduzeti život. Izravno i hotimično ubojstvo čovjeka u nebo je vapijući grijeh. Na žalost, osim hotimičnih ubojstava, danas postoje mnogi oblici gruboga kršenja pete Božje zapovijedi: pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, rat, naoružavanje, otmice, uzimanje talaca, mučenja, medicinski pokusi na ljudima, ugrožavanje vlastitoga zdravlja (droga, duhan, alkohol), sablazan.

 

DOSTOJANSTVO LJUDSKOG TIJELA I BRAČNA ČISTOĆA

Ne sagriješi bludno!

Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko da bi njih dvoje postali jedno tijelo. Na temelju Božje riječi u Bibliji, kršćanski nauk snažno naglašava dostojanstvo ljudskog tijela i ljudske spolnosti koja se treba živjeti u bračnoj ljubavi. No svjedoci smo koliko je oko nas bestidnog omalovažavanja ljudskog tijela i pogrješnog življenja ljudske spolnosti.

Ljudska spolnostjedna je od najvažnijih stvarnosti ljudskog bića. Obuhvaća osobu u cjelini jedinstva tijela i duše. Različiti spolovi imaju jednako dostojanstvo i usmjereni su kao različita “bića za drugoga”. Ljudska seksualnost u službi je ljubavi i života koji niče iz međusobnog darivanja. Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakoga ljudskog bića. Šesta nas Božja zapovijed poziva da uredno i čisto živimo svoju spolnost kao izraz ljubavi. Tri su različita oblika krjeposti čistoće: bračna, udovička i djevičanska čistoća.

Prema kršćanskom nauku, ljudska spolnost živi se u bračnoj ljubavi i vjernosti dvoje supružnika. Ona je u službi ljubavi i rađanja djece. Sve što se tome protivi jest povreda šeste Božje zapovijedi, a to je: preljub, rastava braka, incest (rodoskvrnuće), mnogoženstvo, slobodne veze nemoralna regulacija poroda (kontracepcija sterilizacija)

Šesta zapovijed upozorava na opasnosti od zlouporaba spolnosti i od grijeha protiv spolne čistoće. Spolnost se zloupotrebljava svojevoljnim požudnim mislima, željama, riječima i djelima u odnosu prema sebi ili drugome. Svaka neuredna želja za spolnim užitkom općenito se naziva bludnost, osobito ako se traži radi samoga sebe te se u njoj isključuje ljubav i rađanje. Najčešći su grijesi bludnosti: blud, masturbacija, pornografija, prostitucija, homoseksualnost, pedofilija i silovanje.  Ljudska spolnost velika je vrijednost i trebamo je dostojanstveno živjeti u krjeposti čistoće koju postižemo molitvom i samosvladavanjem. Isus Krist uzor je čistoće. Naše tijelo hram je Duha Svetoga i izražava čovjekovo duhovno-tjelesno jedinstvo u težnji za Božjom ljubavi.

 

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

Deveta Božja zapovijed poziva na svetost, međusobnu vjernost, ljubav i čistoću u bračnom životu. Bračni savez koji su supružnici sklopili sakramentom ženidbe neopoziv je i nerazrješiv. Spolnost je usmjerena izražavanju ljubavi dvoje supružnika. Njihova tjelesna intimnost znak je duhovnog zajedništva posvećenog sakramentom.

Deveta zapovijed govori o tjelesnoj požudi. Ona po sebi nije grijeh, ali čovjeka nagoni na grijeh. Zato je potrebno stalno nastojanje za čistoćom srca. Srce (čovjekova nutrina) je središte čovjekove moralnosti jer “iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke” (Mt15, 19). Čistoća srca je naš trajni zadatak i postiže se vježbanjem u umjerenosti, čistim nakanama i pogledima, stidljivošću i, nadasve, svakodnevnom molitvom. Grijesi protiv devete Božje zapovijedi povrjeđuju dostojanstvo i svetost bračne ljubavi i ženidbenog jedinstva. Bračna nevjera ili preljub bludni je grijeh osobe koja je u braku, učinjen s drugom osobom. Isus osuđuje svaki preljub jer on ranjava bračni savez, ruši bračnu ljubav i vjernost te dovodi u pogibelj dobro obitelji. Rastava je raskid bračnog saveza na koji su se supružnici pred Bogom i Crkvom obvezali živjeti sve do smrti. Rastava braka teško pogađa cijelu obitelj, osobito djecu. Sklapanje novog braka dovodi rastavljene u stanje trajnog preljuba.

Mnogoženstvo (poligamija) teško se protivi Božjem naumu i jednakom dostojanstvu muža i žene. Ljubav muža i žene jedinstvena je i nedjeljiva na više žena ili muževa.

 

POŠTOVANJE TUĐE IMOVINE   Svi imamo svoje osobne stvari, netko manje a netko više. Svi smo ponosni na svoje vlasništvo, osobito ako smo ga stekli svojim trudom i radom. Kako bismo se osjećali kada bi nam netko oduzeo ono što je naše privatno vlasništvo? Zbog čega ljudi posežu za tuđim stvarima? Zašto su krađa i pohlepa grijeh? O tome nam govore 7. i 10. Božja zapovijed.

 

Ne ukradi!

Bog je stvorenu zemlju povjerio čovjeku. Dobra ovoga svijeta namijenjena su cijelome ljudskom rodu i čovječanstvo njima treba zajednički upravljati. Sedma zapovijed potiče na poštovanje i čuvanje stvorenog svijeta i na pravednu raspodjelu zajedničkog zemaljskog blaga među ljudima. Krjepost umjerenosti, pravednosti i solidarnosti temelj su poštovanja sedme Božje zapovijedi.

Dobra ovoga svijeta stječu se radom kojim produljujemo Božje djelo stvaranja na zemlji. Isus je, kao sin tesarov, radio u svojoj nazaretskoj obitelji. Svaki čovjek ima pravo i dužnost raditi. Radom uzdržavamo svoj život i živote svojih bližnjih u obitelji. Društvo i država moraju svim ljudima omogućiti da rade i da dobiju pravednu plaću kao plod svoga rada.  Na temelju rada čovjek stječe svoje privatno vlasništvo. Oteti tuđe dobro znači ukrasti. Krađa je nasilno i nepravedno prisvajanje tuđih stvari, a sedma Božja zapovijed zabranjuje svako nepravedno uzimanje, zadržavanje tuđeg dobra ili uskraćivanje prava na nj. Postoje različiti oblici krađe: izravna krađa, namjerno zadržavanje pozajmljenih stvari, varanje u trgovini, uskraćivanje zaslužene plaće, nepravedna isplata plaća, nezakonito povisivanje cijena, neplaćanje društvenih i javnih usluga itd. Ukradeno uvijek treba vratiti ili pravedno nadoknaditi.

No, rad ne smije postati svrhom samome sebi niti isključivo sredstvo zarade i dobitka; rad je sredstvo čovjekova posvećenja i u službi promicanja čovjekova dostojanstva. Naše privatno dobro koje smo stekli radom mora nas uvijek poticati na ljubav i milosrđe prema onima koji oskudijevaju, siromasima. Našu ljubav prema potrebnima iskazujemo duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Isus se poistovjećuje sa siromašnima i potrebnima kada kaže: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40).

 

Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Deseta zapovijed upotpunjuje devetu te govori o pohlepi za tuđim dobrima (požuda očiju). Ta neumjerena pohlepa nastaje od nezasitne želje za bogatstvom koja čovjeka može odvesti u krađu, grabež, gramzivost i prijevaru. Prirodno je imati različite tjelesne potrebe, ali u svojim željama i potrebama moramo biti umjereni inače postajemo robovi zemaljskih dobara.

Neumjerena želja za nekim, osobito tuđim dobrom, grijeh je. “Požuda očiju”  jest gramzivost, što znači neumjerena želja i čežnja za bogatstvom. Preveliko bogatstvo može nas učiniti neosjetljivima za potrebe bližnjega. Zarobljeni posjedovanjem, bogataši su u velikoj opasnosti od duhovnog osiromašenja. O opasnostima bogatstva i vrijednostima siromaštva osobito je posvjedočio Isus Krist. U proglasu blaženstava ističe siromaštvo kao put u Božje kraljevstvo.

Desetoj Božjoj zapovijedi izravno se protivi zavist, jedan od sedam glavnih grijeha. Zavist je žalost koju netko osjeća zbog dobra drugoga i neuredna želja da to dobro prisvoji za sebe. Grijeh ljudske zavisti nezasitan je i čovjeka može dovesti do najgorih zlodjela. Zavist teško opterećuje i truje ljudsko srce.

Nasuprot ljudskoj pohlepi, gramzivosti i zavisti, deseta Božja zapovijed potiče nas na “siromaštvo srca”, na skromnost i jednostavnost, na nenavezanost na zemaljska bogatstva, te nas, u isto vrijeme, usmjerava na pouzdanje u Boga i želju za ostvarenjem istinske i nepropadljive sreće.

 

Ne reci lažna svjedočanstva!

Zašto ljudi šire neistine i laži? Imamo li pravo znati uvijek istinu? O tome nam govori osma Božja zapovijed.

Bog je izvor svake istine. Isus za sebe kaže da je on Istina i poručuje nama da će nas istina osloboditi. Kao Isusovi učenici trebamo biti u službi istine. Pozvani smo biti istiniti, iskreni i istinoljubivi. Kršćani se, stoga, trebaju čuvati svega što potkopava ili ugrožava istinu. Istina ili istinoljubivost je krjepost kojom se čovjek iskazuje istinitim u svojim riječima i djelima, čuvajući se laži, dvoličnosti, pretvaranja i licemjerja. Ljudi ne bi mogli živjeti zajedno kada ne bi imali međusobnog povjerenja i kada ne bi govorili istinu jedni drugima.

Postoji mnogo načina kako se može povrijediti istina. Najizravnija povrjeda istine jest laž, kada se govori neistina s nakanom varanja drugoga. Laž može biti teže i lakše naravi. Osobito je teška u krivom svjedočanstvu (lažna izjava izrečena javno pred sudom) i krivokletstvu (laž izrečena pod prisegom). Na temelju lažnog svjedočenja i krivokletstva nevina osoba može biti osuđena, a krivac oslobođen.

Svaki čovjek ima pravo na dobar glas i čast, a sve ono što vrijeđa dobar glas i čast bližnjega protivi se osmoj Božjoj zapovijedi. To su svakako ogovaranje i klevetanje. To su grijesi protiv bratske ljubavi. Ogovara onaj tko bez razloga otkriva tuđe nedostatke i pogreške osobama koje to ne znaju. Kleveće onaj tko iznoseći laži o drugome škodi dobru glasu bližnjega i daje prigodu da se stvaraju krivi sudovi.

Postoji još mnogo načina kako se može povrijediti istina u odnosu na sebe ili drugoga: dvoličnost i licemjerje, laskanje i ulagivanje, hvastanje, ruganje i zlobno podcjenjivanje drugoga. Ljudska je i kršćanska dužnost nadoknaditi ili ispraviti nepravdu koju smo nanijeli bližnjemu iznošenjem neistina, ogovaranjem, klevetanjem i drugim oblicima vrijeđanja istine o njemu.

Kao što svaki čovjek ima pravo na svoj dobar glas, ima i pravo na priopćavanje istine. Svjesni smo da zlo postoji i da je snažno, ali istodobno smo radosni jer smo na strani dobra koje je uvijek jače od zla! Za istinito obavještavanje pojedinaca i zajednice osobito su odgovorna sredstva društvenog priopćavanja (tisak, radio, televizija itd). Svi imamo pravo na obaviještenost koja je utemeljena na istini, slobodi, pravdi i ljubavi.