Koji put se rado prepiremo oko prikladnosti ili neprikladnosti neke liturgijske geste. Prije svake diskusije u ovim će pitanjima biti korisno proučiti postanak i povijesni razvoj pojedine geste. Svaku liturgijsku gestu valja naime smjestiti u njezin povijesni okvir. Tako ćemo bolje razumjeti njezino mjesto u današnjoj liturgiji. Upravo to želim učiniti govoreći o nekim molitvenim stavovima uobičajenim u našem bogoslužju.

1. Polaganje ruku

Već su apostoli polaganjem ruku zazivali Duha Svetoga. U starim katekumenalnim obredima polaganje ruku bio je važan čin,[2] jednako tako u sakramentima potvrde i pomirenja.[3] Polaganje ruku u euharistijskom slavlju zasvjedočeno je početkom 3. st. (Hipolit). Već Origen razumijeva Jakovljevu odredbu molitve nad bolesnikom kao polaganje ruku na njega. Ova je gesta prisutna i u nesakramentalnim slavljima: posveti djevica, blagoslovu opata ili opatice; prisutna je u mnogim blagoslovima, do te mjere da u mnogim tekstovima blagoslivljati znači polagati ruke. Ova je gesta redovito pridržana biskupu ili svećeniku.[4] Gesta je poznata i u Starom zavjetu: pri žrtvovanju (Lev 24,14; 16,21), kod blagoslivljanja osoba (Post 48,14; Lev 9,22) i kod uvođenja levita u službu (Br 8,6). Evanđelja izvješćuju kako Isus polaže ruke na bolesnike (Mk 16,18; Lk 4,10), te da istom gestom blagoslivlje djecu (Mk 10,16). Vjerojatno je polaganjem ruku blagoslovio kruh i vino na Posljednjoj večeri.

U današnjoj liturgiji polaganje ruku zasvjedočeno je baš u svim sakramentima te u blagoslovima osoba. To je gesta koja redovito prati epiklezu – zaziv Duha Svetoga. Obnovljena joj liturgija daje posebnu važnost i nekako je naglašava.

2. Znak križa

Znamenovanje znakom križa veoma je staro. Augustin to ovako tumači: „Znakom križa se posvećuje Gospodnje Tijelo, posvećuje krsni zdenac, zaređuju se svećenici i drugi službenici, zapravo, posvećuje se sve ono što, po zazivanju imena Kristova treba biti sveto (Govor 181.). Neki apokrifni spisi iz 2. st. spominju znamenovanje znakom križa, a to izričito navodi i Hipolit. Slično svjedoči i Tertulijan. Kršćani se križaju u svim prigodama dana: kad liježu i kad ustaju, prije jela i pića, na putovanju i u svojim kućama. U počecima je to bio isključivo znak križa načinjen palcem ili kažiprstom na čelu. Početkom 5. st. zabilježeno je da se znamenuje znakom križa čelo i prsa, a kasnije i usne. Zanimljivo je da je i danas takav način znamenovanja ostao kod najave čitanja evanđelja. S pojavom monofizitizma javljaju se dva načina križanja: palcem i kažiprstom, što označava dvije naravi u Kristu (božansku i ljudsku) ili, sve češće i češće, s tri prsta (kažiprst, palac i srednji prst) što označava Presveto Trojstvo. Tako je bilo i na Zapadu i na Istoku barem do 10. st. Kasnije se taj oblik na Zapadu napušta, a na Istoku ostaje sve do danas.

Veliki znak križa kako ga mi danas činimo (čelo, prsa, oba ramena) uveden je vjerojatno u nekim samostanima u 10. st. On se u počecima činio s tri prsta i to s desnog ramena na lijevo (upravo kao danas istočnjaci!), kako to izričito govori Inocent III. (1216.),[5] ali uskoro se počelo prelaziti na današnji zapadni oblik. Međutim, službeno je uveden tek s tridentskom reformom u 16. st. Znak križa na početku mise novijeg je podrijetla i malo je nedostajalo da nedavnom liturgijskom reformom ne bude dokinut. Pavao VI. je insistirao da ostane, pa je tako i ostalo.

Formula koja se pri tom govorila od starine je najčešće bila upravo U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bile su i neke druge kao: Sanctus Deus, sanctus fortis, sanctus immortalis, miserere nobis; Pomoć je naša u imenu Gospodnjem koji je stvorio nebo i zemlju, Otvori Gospodine usne moje i usta će moja navješćivati hvalu tvoju; Bože, u pomoć mi priteci… (kako je to i danas običaj pri moljenju časoslova).

Bit će zgodno poznavati i povijest ovoga znaka da ne bismo olako i po svaku cijenu tražili velike i bitne razlike između Istoka i Zapada. Isti su nam korijeni.

3. Molitva s uzdignutim rukama stojeći

Redoviti molitveni stav Židova i prvih kršćana bio je uspravan s uzdignutim rukama. Pri tome su oči uzdignute, a ruke u obliku križa, kako to obilno svjedoče gotovo svi starokršćanski pisci. Za staru rimsku liturgiju bilo je važno ne samo da pri molitvi dlanovi budu usmjereni prema nebu, nego i oči. Uzdignute su oči dakle bile znak molitve. Tako se npr. car Konstantin dao naslikati na novčićima s očima uzdignutim prema nebu. Jedina rubrika koja to danas propisuje jest neposredno prije posvete u Rimskom kanonu. U starini je stojeći stav bio najvažniji molitveni stav, tako da npr. stare bazilike uopće nemaju klupa! Redovnici su stojeći molili psalme pomažući se potpornjima u obliku slova „T“ koje su držali pod pazusima (vidi današnje pravoslavne crkve!). U samostanima tek u 11. st. počinju uvoditi neke oslonce nalik stolicama, zvane misericordia, a uskoro i prave klupe ili stolice. Međutim, i danas svećenik u bogoslužju redovito stoji! Prema tome, naši vjernici koji mole raširenih ruku bliski su najstarijoj predaji.

4. Molitva sklopljenih ruku

To je srednjovjekovni običaj: vazal bi se predstavljao svome senioru sklopljenih ruku. Tek u 13. st. zabilježeno je prvi puta da se preporučuje vjernicima stajati sklopljenih ruku za vrijeme podizanja. U današnjoj je liturgiji to, uz molitvu raširenih ruku, najčešći molitveni stav.

5. Molitva u smjeru istoka

Židovi su molili okrenuti prema Jeruzalemu. Kršćani okrenuti prema istoku kamo je uzašao Isus. Konačno, s istoka dolazi svjetlost. Svjedočanstva takve molitve su iz 2. i 3. st. Valja ipak priznati da je ovo u počecima ipak bio prvenstveno istočnjački običaj. Tek u 7. i 8. st. i na Zapadu se počinje paziti da crkve budu okrenute prema istoku, te da svećenik i vjernici mole u tome smjeru, kako to npr. svjedoči Ordines Romani. U tome smislu valja razumjeti pretkoncilski običaj da je svećenik u misi okrenut leđima prema puku. Ne radi se o tome da bi on „nepristojno“ okrenuo vjernicima leđa, nego je svećenik zajedno s vjernicima bio okrenut prema istoku.

6. Klečanje

U počecima je to bila prvenstveno pokornička gesta u privatnoj pobožnosti. Koji puta je to stav molitve u izuzetnim trenucima (Krist u Maslinskom vrtu, Stjepan prije kamenovanja). Klečanje je stav grešnika koji moli za oproštenje (sjetimo se Isusove prispodobe o dužniku koji je „pao ničice“ moleći odgodu plaćanja duga). Od 2. st. to je bio molitveni stav u bogoslužjima na postajama kao i pokorničkim liturgijama. Klečanje je povezano s postom i pokorom. Zato je bilo zabranjeno nedjeljom i blagdanima, što onda uključuje i cijelo vazmeno vrijeme. Koji puta klečanje prelazi u prostiranje (prostraciju). U rimskoj je liturgiji to bio stav pokornika koji su čekali da budu pomireni na Veliki četvrtak. Prostracija na početku današnjeg bogoslužja Velikoga petka je vjerojatno bizantskog podrijetla. U njih je naime bio običaj da se prije svake liturgije na taj način časti sveti križ. U današnjoj je rimskoj liturgiji prostracija prisutna još kod ređenja i kod blagoslova opata i opatice, kao i u kod zavjetovanja u nekih redovničkih zajednica. Današnji misal predviđa klečanje „kod posvećenja, osim ako to nije moguće zbog tijesna prostora.“

7. Sjedenje

To je prvenstveno stav onoga koji naučava i koji sluša. Biskup je propovijedao sjedeći, kako to svjedoči Augustin. On preporuča i vjernicima da za vrijeme propovijedi sjede, da se ne bi umorili. Sjedali bi na pod, jer klupa nije bilo. One se uvode u crkvu tek poslije 16. st. pod utjecajem protestantskih crkava gdje su one bile naročito potrebne, jer im se liturgija i sastojala prvenstveno od službe riječi. Prema današnjem Redu mise vjernici sjede za vrijeme čitanja (osim evanđelja), za vrijeme homilije te u vremenu pripravljanja darova.

8. Naklon glavom i poklecanje

Naklon glavom i ramenima je znak poštovanja prema osobama, ali i prema Bogu. Tako Ordines Romani (10. st.) propisuju da svi službenici od Svet pa do konca kanona ostanu naklonjeni. Bio je to znak strahopoštovanja pred otajstvom Duha Svetoga koji je na djelu. Do konca 16. st. poklecanje je bilo nepoznato u liturgiji. Umjesto poklecanja bio je naklon, više ili manje dubok. Poklecanje je poznato u privatnoj pobožnosti od 11. st., a u liturgiju je uveden početkom 16. st. U istočnoj je liturgiji poklecanje nepoznato. I na Zapadu je u srednjem vijeku poklecanje bilo izričito zabranjeno, jer je previše podsjećalo na događaj iz Kristove muke kad su – rugajući se – prigibali koljena pred njim govoreći „Zdravo, kralju židovski!“. Danas je poklecanje redoviti izraz štovanja prema Euharistiji. Svećenik danas u misi poklekne tri puta: dok podiže Tijelo i Krv, neposredno prije pričesti, te još na početku i na kraju mise ako je u svetištu svetohranište.

9. Kađennje

Paljenje tamjana u bogoslužju bilo je poznato i u Židova i u pogana. U počecima su se kršćani uzdržavali od kađenja, jer su smatrali da su njihove molitve najbolji kad, kako to svjedoče Tertulijan i Augustin. U rimskoj se liturgiji javlja u 7. i 8. st. kao počast papi i evanđelistaru. U 9. st. pod utjecajem galske liturgije kadi se oltar i kler, da bi u 13. st. obred kađenja bio sličan današnjem. Zanimljivo je da se kler i narod kadio tako da bi im se prinosila kadionica da bi mogli pomirisati: kađenje je bilo shvaćeno kao sakramental. Uskoro se javlja običaj kađenja pokojnika: opet je to bio znak čašćenja. U kasnijem srednjem vijeku u shvaćanju običnog puka kađenje je imalo svrhu tjeranja nečistih sila.

Današnji misal predviđa kađenje kao mogućnost: „za vrijeme ulaznog ophoda, na početku mise za kađenje oltara, kod ophoda i naviještanja evanđelja, za kađenje prikaznih darova, oltara, svećenika i naroda, kod podizanja hostije i kaleža iza posvete.“ Svećenik stavlja tamjan u kadionicu, blagoslovi znakom križa i pri tome ništa ne govori.  dr. Zvonko PAžin