Primjećujem jako puno ljudi koji su žalosni zbog ove situacije, što su praktički zatvoreni u kuću, nemaju povjerenja u institucije, pitaju se što će biti sutra s poslom, novcima, a možda su već dobili otkaz i ušli u krizu. Hoće li nas cijepiti, čipirati, oduzeti nam još više slobode?
Mnogi katolici su žalosni, jer ne mogu pristupiti sakramentima, dijele ove i one članke gdje žele dokazati kako imaju na to pravo. Razočarani su postupanjem javnosti prema svim ovim pitanjima. Razočarani biskupima što su im uskratili sakramente, možda i svećenicima koji se nisu odlučili za neposluh.
Svako malo slike ili video svećenika u autima koji obilaze mještane i pronalaze načina da im udijele utjehu, blagoslove ih Presvetim. Nije dobro prepuštati se žalosti, nije zdravo ni za tijelo, ni za psihu ni za duh. Vjerujem da će ovo uskoro proći. Jedino se nadam da će čovječanstvo iz ovoga izvući pouku. Bog nije nemoćan, ni dan-danas kad udovi njegova Tijela-Crkve ne koriste glavne alate koje nam je povjerio.
Bog je umjetnik i stvara iz ničega!
Ovo što doživljavamo je dopustio. Ne kažem da je sve po njegovoj volji. Tko se usuđuje reći da zna Božju volju? Mi jedino možemo čitati znakove.
Prvi znak je, spomenuo sam, da uočimo što je čovjeku današnjice bitno, što je vlastima bitno, što je Crkvi bitno, što je meni bitno.
Drugi znak je, nemogućnost pristupa sakramentima i svećenicima, redovnicima i redovnicama općenito. Bili su tu i onda kad mi nismo bili tu, kad smo ih olako shvaćali. I to je znak Božji i trebamo vidjeti što mi Bog govori.
Treći znak je priroda… S jedne strane ona se osvježava, podiže, nakon što se čovjek povukao sa neprirodnim načinom života. Velika je to pouka za budućnost, no bojim se da će novac ipak prevladati, kad nam pouzdanje u zdravlje naraste. Bog preko prirode daje nam opomene: potres koji razara, erupcije vulkana, snijeg na Uskrs, povratak hladnog vremena… Sve su to znakovi, jer se ništa ne događa slučajno.
Hoće li čovjek današnjice čuti Božji glas, okrenuti se Bogu?
Iskreno, prema iskustvu, ne sumnjam u Boga, ali u čovjeka da. Zar i sama Božja Riječ ne govori o mnogim katastrofama koje će zadesiti ljude, ali se neće obratiti? Isus opisuje posljednja vremena kao uobičajena: jesti će, piti, udavati se, feštati, kad odjednom će ih zadesiti Dan Gospodnji. Dakle, neće prepoznati opomene ili će se praviti gluhima i slijepima. Sigurno će se mnogi obratiti. Ali većina, izgleda, neće. Svijet i dalje ide istim smjerom, iako neće dugo vremena biti isti.
Držimo se za ljudske stvari, ali ne za Boga. Ističemo ponos, važnost zdravlja i discipline, plješće se ovima i onima, trgovine pune, redovi veliki, ali nema adekvatne žeđi čovjeka današnjice za Bogom. Ne govori se o tome kako se mi moramo promijeniti, prestati činiti zlo. Nema promijene u umu nacije, svijesti da moramo krenuti drugačije. Ako ste primijetili poruke u medijima, u javnosti se govori o Uskrsu i dalje na sasvim površan način i tijekom ove krize, čisto kroz humane geste samoizolacije i pažnje prema zdravlju drugih, ali ne i čine ljubavi prema Bogu. Ne govori se o iskorjenjivanju zla koja se stoljećima čine prema ljudima.
Ono što je za nas najvažnije jest da se mi promijenimo, da mi nešto naučimo, da više ne budemo isti, da budemo još pobožniji. Bog će nahraniti i napiti svoj narod milostima. Koliko god ljudi bili žedni i gladni Boga, imat će u izobilju. Svećenici će opet čekati da se netko ispovjedi, da netko dođe na misu preko tjedna. Da, čekali smo i čekat ćemo. Hoće li nas dočekati? Hoće li se i dalje pitati s kim ću moliti krunicu u svibnju, tko će doći na klanjanje, tko će doći na vjeronauk, zajednicu?
Čekali smo i čekat ćemo. Jedino se nadam da ćemo više ljudi dočekati. Tu će narod moći pokazati jesu li istinski, nakon svega ovoga, željniji Boga?
Vlč. Silvio Španjić