“Moderni kraljevi” našeg vremena svoja su kraljevstva osigurali visokim zidovima, željeznim ogradama i najsuvremenijim alarmima. Tako ograđeni udaljili su se od “malog čovjeka”. Velikoj većini nikada neće biti otvorena vrata kraljevskih palača, predsjedničkih rezidencija i raskošnih vila. Kamere snimaju znatiželjnike koji bi s pristojne udaljenosti samo htjeli baciti zadivljujući pogled na njihovu raskoš, a približimo li se ulazu na dobro vidljivim pločicama možemo pročitati: “ZABRANJEN ULAZ”, ili “OŠTAR PAS”.
Tako je to da kojim slučajem u posjed bogatih ne bi ušli siromašni.
O, koje li ironije! Bogati se boje siromašnih, jaki slabih, moćni nemoćnih!
Na sreću ima na zemlji jedno uzvišeno mjesto otvorenih vrata za sve koji žele ući. Na ulazu ne pokazujemo ulaznicu niti pozlaćenu pozivnicu, na vratima ne prolazimo osiguranje.
Ne moramo biti plemenita roda da bi bili primljeni, niti imati diplomu, a na tom mjestu gotovo ništa ne znači naš položaj u društvu.
Nema tu odvojenih i plišom postavljenih loža i počasnih mjesta. Stoji tamo mladić do starca, siromah do bogataša. Prvi zaboravili godine, drugi imetak. Stoji samo čovjek do čovjeka. Došli su tražiti ono što nema cijenu, što se ne plaća novcem, ni ljepotom, ni mladošću, ni prijateljskim vezama.
Bogataš i siromah tu su samo otac, majka, baka, djed, dijete. Oči su im svima jednako suzne, uzdasi jednako duboki, prošnje iskrene. Svi ulaze s vidljivom
poniznošću i nadom da će u velikoj zemaljskoj dolini suza upravo tu naći mir.
To mjesto otvorenih vrata za sve ljude dobre volje, Dom je Kralja nad svim zemaljskim kraljevima. To je mjesto Dom Gospodnji!
Jednog vrućeg dana u rano poslijepodne kada je žega ispila snagu svemu što diše, pa i meni, osjetila sam neodoljivu potrebu potražiti snagu i mir u Domu Gospodnjem.
Znala sam da se u to vrijeme rijetko dolazi na molitvu i da ću biti sama u crkvi. Iako sam voljela velika “molenja” kad vjernici ispune crkveni prostor i zbor glasno zapjeva, kad se crkvom prospe srebrnkasti miris gorućeg tamjana i zapaljenih svijeća, kad uzdignuta Hostija unese radost u srce, taj sam put željela stati pred Gospodina na drugačiji način.
Ne znam jesam li se potajno nadala da ću tako sama pred Bogom više i bolje dobiti Njegovu naklonost, ili sam samo tražila mir u osami Njegovog Svetog Doma kako bi moja molitva bila što iskrenija. No, bila sam sigurna kako će me visoki i debeli crkveni zidovi, makar nakratko, odvojiti od vanjskog svijeta, a otajstveni mir bit će savršena podloga po kojoj će zaredati moje misli, moj ispit savjesti bez rešetke ispovjedaonice.
Mirno sam otvorila svoje srce Gospodinu. Moje su misli tekle lagano, jedna za drugom. Bile su iskrene, čiste, iz duše. Otvorila sam srce kako se to čini pred onim koga se ljubi i u koga se ima bezgranično povjerenje. Osjećala sam da me Gospodin sluša više i bolje od bilo koga u mom životu. Osjetila sam potporu za svoje slabosti, nipošto prijetnju. Nisam tražila da me oslobodi mojih životnih križeva, molila sam za snagu da ih mogu nositi. Nisam molila da mi poravna kameniti put kojim sam hodala, molila sam da mi ga ponekad osvijetli kako bih manje posrtala i kako bi manje boljelo.
Jesam li i mogla moliti drugačije pogledavši na Križni put Njegovog Sina, na najveću i najbolniju zemaljsku žrtvu?!
U cijelom tom svetom i tihom prostoru kretale su se samo moje misli i svjetlost sunčanih zraka koje su u unutrašnjost crkve ulazile kroz rozetu na pročelju. Ljepota je preplavila sve oko mene, a ja sam tražila najljepše riječi da sročim himnu Gospodinu.
Vrijeme se zaustavilo pa nisam razmišljala o odlasku. Prepustila sam se beskrajnom miru kojeg samo Gospodin može pružiti, a sveci uzdignuti na veličinu oltara svjedočili su mi kako Gospodinovoj nagradi za odanost nema kraja. Nastavila sam s „Molitvom pet prstiju” koju je papa Franjo sastavio za svoje biskupske službe u Argentini. Dodirujući prste ruke, počevši od palca molila sam najprije za svoje najmilije ( koji su ovdje na zemlji ili su se preselili u vječnost). Slijedile su molitve za odgajatelje mladih, za one koji liječe ili se brinu za bolesne, za državnike.
I na kraju ostala je molitva uz mali prst koji nas podsjeća da se vratimo sebi i svojim potrebama.
I vratila sam se.
Na jednom je oltaru blago svjetlo obasjavalo sliku Bogorodice. Veliki i sjajni srebrni okvir isticao je rumeno lice Djevice lagano nagnute glave i spuštenog pogleda. Veo u naborima spuštao se s Njezine glave, a dijelom ga je prekrila zlatna kruna. Ljepotu lica, savršen rad nadahnutog slikara, isticao je zlatni nakit položen uokolo. Slika je to nadzemaljske ljepote na kojoj se dugo drži pogled. Cijeli dekor oltara, mramorni stupovi raskošno ukrašeni klesarskim umijećem, bijeli kameni anđelčići, zvončići, cvijeće i svijeće kao da su pjevali zanosnu pjesmu Nebeskoj Majci.
Uz taj se oltar odrastalo, uzdisalo, suzilo, zahvaljivalo na uslišanim molitvama, nadasve pjevalo zanosnu Marijansku pjesmu:
„ Zdravo, Djevo, svih milosti puna, Vječnog sunca ogrnu te sjaj;
Oko čela zvjezdana ti kruna, Ispod nogu stenje pakla zmaj!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata, Naša Majko, naša zoro zlata,
Odanih Ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar!” (…)
Oltar je to Isusove i naše Nebeske Majke koja se voli iznad svega, koja se slavi, pod čijim se okriljem živi, kojoj se odlazi na zavjet. A zavjeti su različiti kao i ljudske potrebe. I ja sam donijela Nebeskoj Majci svoju prošnju i bol. Sagnula sam koljena, kao tisuće Marijinih štovatelja prije mene i krenula skrušeno u molitvi obilaziti udubljenim mramorom oko Gospinog oltara. Koljena su boljela, ali žrtva je to, nakana Majci za prošnju i nije bilo nimalo teško. Moja je molba, toga dana, bila jedna u moru mnogih kojima su pobožne hrvatske majke sazidale most ljubavi do Isusove Majke.
No, vani sam ostavila posve drugačiji svijet od ovog u koji sam uronila molitvom. Morala sam mu se vratiti. Osjećala sam se snažnijom i jačom za životne izazove. Znala sam, Gospodin će biti u mojoj blizini u vanjskom nemirnom svijetu i Njegova će mi ruka pokazati put u svim mojim nedoumicama.
Iza mene, vrata Božjeg Doma ostala su otvorena…
Vojna Krizmanić, prof.