Dragi (ne)poznati pozitivni prijatelju!

Jučer sam saznala da si pozitivan. Jučer. A oduvijek si bio pozitivan, pa ipak rečeno mi je i ja sam čula na drugačiji način. U ovo vrijeme, vidi čuda, nije dobro biti pozitivan. Kako se značenje riječi mijenja, s obzirom na okolnosti, vremena i ljude. I tako sam u prvi trenutak ostala iznenađena, osjetila sam žalost što si pozitivan. A onda u sljedećem trenutku sam poželjela poći do tebe, poduzeti nešto, donijeti voće, skuhati obrok, pobrinuti se za praktične stvari tvoga doma kako bi se ti mogao brinuti samo o svome zdravlju.

Sjećam se kada sam bila jako bolesna, kada sam osjetila mogućnost da neću te godine niti Božić dočekati, sjećam se kako je puno stvari postalo nevažno. Odjednom su neke sitnice, neki odnosi među ljudima, neke situacije oko kojih bih se inače jako brinula, postali beznačajni i nevažni. Odjednom su svjetla reflektora moje brige promijenila fokus. Nisam više brinula ni za koga i ni za što. Osvijetlila sam svoju unutrašnjost, svoju dušu i odjednom sam ostala pomalo iznenađena. Osjetila sam stvarnu mogućnost umiranja, stvarnu mogućnost odlaska iz svijeta ovog života. Nije pomoglo niti kada sam primijetila sućutne poglede ljudi oko sebe, u zraku je ostala neizgovorena, ali ipak prisutna ta mogućnost. Odlučno sam odbila promatrati reakcije, postupke i govor drugih ljudi, pomnije sam pogledala u svoju dušu. Počela sam pažljivo promatrati zakutke, tamne sjene koje se skrivaju iza nekih izbočina i udubina. Ne pomaže tu znanje. Niti ono općeljudsko, niti ono što fakultet teologije daje, to su samo stvari koje ometaju i stvaraju dodatne tamne zakutke. Susret s vlastitom smrtnošću za mene je bio strašan. Ja odlazim. Ostavljam sve stvari, ljude i poznati svijet. Ostavit ću i tijelo koje me nosilo svih ovih godina. Nije to ugodan trenutak, ali nužan je.

U tom najtamnijem trenutku, svjetlo, valjda ono svjetlo krsne svijeće, polako ali sigurno je počelo osvjetljavati sve oko sebe. Kamo odlazim? Kome odlazim? Kako je svijest o odlasku pred lice Božje rasla, tako je rastala i neka nova radost. Preplavilo me neko novo zadovoljstvo. Ja znam kome i kamo idem. I dok sam tješila ljude oko sebe, pozdravljala sam se s njima pogledom, milovala sam svojim pogledom njihova lica, pozdravljala se i odlazila sasvim mirna i zadovoljna. Prijatelji, prije vas ću vidjeli Božje lice. Meni nije preostalo još mnogo vremena. Ja ću tamo gdje ni straha ni boli više nema, gdje je milina života s Bogom. Nisam to mogla izgovoriti. Ali to sam osjećala i to sam živjela. Sve ostalo je povijest. Ipak, Gospodinu se svidjelo ostaviti me ovdje i danas.

Oprosti prijatelju što te umaram svojim iskustvom. Samo ti želim reći da nije sve tako crno. Kažu, oni koji znaju, kako svijet pokreću samo dvije emocije: strah i ljubav. Sve ostalo su varijacije na temu. Svi mi osjećamo kako se puno straha nakupilo i nakuplja oko ove ‘pozitivne dijagnoze’. Strah nije dobar. Svi to znamo. I ti i ja. I psiholozi nam govore kako strah smanjuje imunitet. Nama su cijeli život govorili da strah nije dobar i da u strahu treba biti hrabar. Govorili su. A jesmo li čuli? Nije lako okrenuti leđa strahu i pogledati u ljubav. Ne ide to odjednom. A samo to je bitno. Polako i postupno okretanje prema ljubavi. Početak je u okretanju pogleda od sumnje da nije sve tako crno, pa usmjeravanje prema mogućnosti vidjeti nešto dobro u svemu tome… Samo uporno okretanje prema ljubavi, prema sitnim radostima… Danas znam i mogu više toga nego jučer… Konačno ne moram stići na sve obveze. Čim ljudi saznaju dijagnozu, odmah nas poštede obveza, ali ponekad i pobjegnu od nas. To je ispočetka šok, a onda otkrijemo da je to jako dobro: osloboditi se svega i svih. Štoviše, odlično je!

Iz točke susreta sa samim sobom, s Bogom u nama, odjednom drugačije gledamo svijet. Odjednom nam sve stvari i ljudi bivaju pročišćeni. Naši odnosi se počinju čistiti. Pročišćavati. Odbacujemo sve nevrijedno i nevažno. To je odličan trenutak! Pogled je čišći i otvoreniji, sigurniji i hrabriji.

Dragi prijatelju, to ti želim! Iskoristi ovo vrijeme u kojem si „pozitivan“. Pa budi stvarno pozitivan! Budi pozitivan sebi. Budi pozitivan duši svojoj! Ostavi sve nevažno… I sve nevažne! Poklonjeno ti je vrijeme. Iskoristi ga! Na dobro sebi! Ako je na dobro tebi, bit će i na dobro drugima!

Danas se nadam dobru! Molim Gospodina da nam te još dugo ostavi s nama. A tebi kažem: „Ne boj se!“ Pa ako je i umrijeti, to stvarno nije najgora stvar koja nam se može dogoditi! Mi svakako preživljavamo! Mi svakako ozdravljamo: ili na ovom svijetu ili na drugom! Božić ćemo i ove godine dočekati. Čestitat ću ti ga ili telefonom ili ću sa zavišću zapaliti svijeću i pomisliti: pobjegao si prije mene! Zavidim ti što već uživaš gledajući Novorođenog licem u lice, a meni je još ovdje rasti… Dakle, Božić ćemo u svakom slučaju dočekati radosni! Ma gdje god bili!

Čekam vijesti o tvom napretku. I istovremeno molim Gospodina i za tebe i za sebe, a i za sve ljude… ovog posebnog došašća 2020. godine.