Pismo Ivana Isusu
Rodijače dragi, nadam se da si mi dobro i da ćete ovo moje pismo zateći u dobrom zdravlju. Moji su ti mater i ćaća, k’o što znaš i sam, mrtvi. Nisam in bijo ni na sprovodu, u pustinji sam bijo, a ovi s ćaćine strane nisu tili čekat da jih pokopaju, nego navalili da dolazi ‘Anuka i da će blagoslov obitelji i da pop ne more čekat, pa su jih pokopali. Ono šta sam ti malo zamirijo je da im nisi ni Ti bijo na sprovodu, jer da jesi virujem da bi bar tetku Elizabetu oživijo, ako mi već ćaću nisi volijo. Da ti budem iskren nisam ga ni ja baš volijo. Uvik je nešto puno muča, ali mater je mater k’o što i sam znaš, pa si mi bar nju moga oživit. Ali pušći sad to.
Ja sam ti u zatvoru, šta i nije toliko bitno. Ujitilo me na pravdi Boga. Ali meni ti je nešto drugo. A to je dragi rodijače da te upitam – jesi l’ ti Bog? Jer ako sve bude k’o šta kažu da će bit, neću ti ja još dugo. A ne bi tijo umrit, a da ne znam je li moj rodijak, šta smo se igrali skupa, Bog. Nije ti meni to da moram znat, jer ako ti je Ćaća Onaj šta mislim da je, onda smo na čistu. Nije da Ga ne znam ‘ko je. Kad sam bijo, ima par godina, iša’ u svate u Kanu, kod maloga od babe ti Ane drugog unuka, prolazim ti ja kroz pustinju i mislim se – to je to. Dodijalo rodijače sve. Rimljani ne daju posla ako nisi u Cezarevoj stranki, kredit ne možeš dignit (nije da ne možeš, ali sam diga jednoga kod maloga Mateja iz mista nam i odera me), svi iđu gledat gladijatore i onda ko palac gori ko palac doli, ko živ ko mrtav (da se mene pita ja bi ti napravijo jednu k’o ploču i metijo je nasrid ulice da svi mogu vidit, pa da nešto k’o pametno napišeš i okačiš rečimo koju sliku, pa ‘ko voli neka metne palac gori, ali nemam ti vrimena sad za to u zatvoru), a da Ti ne govorim o njima dvoje kući dok su živi bili – poludilo oboje, samo o nikim anđelima pričaju šta su jih vidili Tvoja mater i moj ćaća.
Sve ti je to meni bilo previše rodijače. Nisam više moga. Umoran sam ti bijo od svega. A u pustinji ništa, a meni sve. Nigdi nikoga, a Tvoj Ćaća svugdi, ako je Tvoj. Nema ništa za obuć, ali nema ništa ni za prat. Nema ništa za jist, nego škakavci i med, a ja nikad gladan. I onda me već počelo kopkat – Šta Bog oće od mene? Bit tu i ništa ne radit, nije po Njegovu. I unda najprije sam ti ja sam sa sobom malo raščistio. Nema više po starome – sad samo Tvoj Ćaća, ako je Tvoj, i ja. A onda kako bi ‘ko proša po pustinji ja bi in vika da ćeš Ti, ako si Ti šta mislim da jesi, brzo doć, da se zeru je l’, k’o poprave. I eto ti čudo njizi, svaki dan. Ja šta im više govorim da ne valjaju njizi sve više dolazi. Jedno luđe od drugoga. Ali onda sam se zamirijo kralju i eto me u zatvoru.
Nego znaš šta rodijače, da ti i jesi Bog ja ti to ne bi svatijo. Tako ako oćeš reć ovim mojima reči, ako nećeš nemoj. A i ‘ko smo mi da nam Ti, Bog išta govoriš i kazuješ. Neka te svako od nas traži, pa kom opanci kom obojci. Ali jopet, tijo bi znat. Pa ti onako, kad te ovi moji budu pitali jesi li ili nisi Mesija, ako jesi reči im: slipi odaju, gluvi čuju i šta ti već padne na pamet za radit, da ti ne bi ja zapovida, tako da ja znam da jesi. Da ne umrem džabe rodijače.
Nego bojin se ja da nećeš ni Ti još dugo. Ali ako bi mene ubili prija nego Tebe, plati mi misu k’o što će bit običaj i daj popu za crkvu pola i počasti ljude. Ja sam ovim svojim k’o učenicima reka da iđu za tobom, ako me ona da ne kažem šta (ne smim beštimat prid Tobom, jer bi moga bit Bog) pa ću reć raspušćenica, dođe glave. Nemaju Ti ovi moji ništa osim Tebe, nemoj jih potrat. Da su išta valjali ili znali radit ne bi nas dvojicu zapali viruj mi.
I na kraju da ne zaboravim, čujem da radiš čudo dobro vino, a među ovizin šta sam ti jih posla su ti Andrija, a ima i brata Petra, nisu ti loši, pa mi pošalji pe’ litara po njima dvojici. Nemoj mi slat po Judi, ako se vidimo reć ću ti zašto, nije sigurno pisat o tome.
Tvoj rodijak, mali Ivan Zakarijin
Ja pročitao s velikim zanimanjem! Pročitajte i vi!