Pismo nerođenog djeteta majci i ocu: ‘Majko, zar ćeš me samo tako očistiti?’
Majko zar ćeš napraviti grob ispod srca svoga i biti živi grob koji hoda i zar ćeš ubiti onoga koji se ne može braniti?
Prije dva mjeseca bijaše začet moj život. Iz LJUBAVI? Sumnjam, jer moja draga mama ne bi bila sada pred ovom odlukom.
Već u trenutku začeća moga života, draga mama, meni je bila određena boja očiju, kose, stas, fizionomija, spol. Gledat ću te svojim modrim očima poput boje mora što dodiruje obalu naše Domovine. A možda i neću, jer u tvojim rukama je moj život i moja sreća.
Poslije trećeg tjedna u tebi nije kucalo samo tvoje srce. Ispod tvoga počelo je kucati jedno manje srce 65 puta u minuti. To je moje srce koje tjera krv kroz moj vlastiti krvotok. Mi imamo, draga mama, različite krvne grupe. Tvoja je A, a kod mene je B. Tada, već sam imao svoja usta, na koja ćeš me svojim mlijekom dojiti. Zar ne, majko? Nakon četiri tjedna moje nožice i ručice počele su rasti. Deset dana poslije, na ručicama sam počeo dobivati prstiće. Tim ručicama tebe ću prvu grliti, ustima ću tebe prvu zvati. Kad malo porastem, te ručice će tebi poklon za Božić i Uskrs dati. Kako li će to biti lijepo.
45 dana poslije moga začeća, za mene je bio najsretniji dan. Moja draga mama je saznala da više nije sama. Sada zna da sam ja u njezinoj utrobi. Pet dana poslije se već vidjelo da sam ja sin. Za mnoge očeve sin osta samo želja, a za moga tatu, iz prve pun pogodak. Loza neće izumrijeti. Ja sam nasljednik. Ali prvo pričekajmo da se ja rodim. U osmom tjednu moga bivanja u majčinoj utrobi, ja imam već sve organe.
Ali ja nešto ne shvaćam, nešto mi nije jasno. Zbog čega je moja draga mama u brizi? Mame i tate mojih vršnjaka i vršnjakinja su taj svečan, spoznajni trenutak čak i proslavili. A što se to zbiva s mojim roditeljima? Duboko su zamišljeni jer sam ja poremetio njihove planove. Zar ja tako malen i nemoćan? Što to čujem? Ja remetim planove mojim roditeljima jer su tek na početku karijere, koju moj dolazak na svijet može dovesti u pitanje. Još su mladi, htjeli bi se zabavljati. Još večernjih izlazaka, a tko će mene onda čuvati? Još nemaju peterosoban stan i vikendicu i neće mi moći kupiti “kawasakija”, poslati me u inozemstvo na školovanje.
Majko i oče, što to vi pričate, ne čujem baš najbolje Što? Da me je najbolje ne roditi, nego roditi socijalni slučaj jer mi ne možete priuštiti gore navedeno.
Ali to je ubojstvo, dragi roditelji. “Ne, ne, to nije ubojstvo. Ja ću se samo “očistiti” kao mnoge moje prijateljice koje su imale isti problem.” Ali dragi Bože, zar mene očistiti? Ali ona to ne govori o meni, već o nekoj hrpi stanica.
Moj dan “D” je eto došao mnogo prije, nego što sam se nadao. Čak sedam mjeseci ranije. Moj život će tako nenadano brzo završiti. Samo još nije odlučeno gdje će biti moj grob, u kojem moru?
Ako se moja draga mama “očisti” negdje na sjeveru, kanalizacijom ću do Save i Dunava i na kraju ću završiti u Crnome moru. Ako se “očisti” na jugu, u Jadransko more stići će “reliquie reliquiarum” mog malog tijela.
Moja usta u utrobi majke viču:
“Zar ćeš napraviti grob ispod srca svoga i biti živi grob koji hoda i zar ćeš ubiti onoga koji se ne može braniti? Ja hoću živjeti. Ja sam tvoj sin. NEMOJ ME UBITI, MAJKO!”
Pismo nerođenog djeteta svojoj majci
Ja sam dobro, mama. Na sigurnome. Ovo blaženstvo i ljubav kod Boga – riječima ti ne mogu opisati. Takvu radost koju ovdje imam, znam, nikada je ne bih imao za vrijeme svih zemaljskih dana. U onaj dan, koji nisam dočekao, mogao sam i ja zaplakati. Baš kao i neka druga tek rođena djeca mogao sam i ja mlijeko piti s tvojih toplih, nježnih grudi. U onaj dan kad trebala si me, mama, s dragocjenom mukom roditi.
Znaš, mogao sam ja i bez mnogo stvari živjeti. Mogao sam i bez mnogih igračaka biti. Ništa mi to ne bi bilo važno niti bih nesretan bio. Snašli bismo se već nekako. Valjda je bilo i težih situacija od naše, je li? Osim toga, čini se da, ponekad, na tom životnom putu naiđu, baš kad treba, i neki dobri ljudi koji znaju i žele pružiti ruku pomoći, zar ne, mama?
Znam, bila si mlada i ne posebno spremna za život i za sve ono što on nosi sa sobom. Ali, tko je to među rođenim ljudima spreman za život i za sve ono što mu se na tom putu sprema? Tko je spreman za sve nenadane stvari koje mu se mogu dogoditi ili koje će mu prepriječiti put na životnoj cesti?
Da, ja sam se dogodio nenadano. Neću reći i neželjeno. Moga tatu si beskrajno voljela. Predavala si mu se potpuno vjerujući da je on ljubav tvog života. Bila si sigurna da i on osjeća isto prema tebi i da ćete zajedno provesti vrijeme do kraja vaših zemaljskih dana. No, čini se da on nije mislio isto kao i ti. Čini se da je on više od svega htio slobodan život. Život bez obveza i odgovornosti, upravo kako se već bio navikao nesputano živjeti. A živio je sa svojim roditeljima koji su činili sve da mu ništa ne nedostaje. Držali su ga kao kap vode na dlanu.
On je, zapravo, htio biti s tobom kao s djevojkom s kojom će moći izlaziti vani, provoditi se i tako što duže jedriti kroz život nošen ugodnim i povoljnim vjetrovima. Kada sam se dogodio ja, za mog tatu je zapuhao loš i neugodan vjetar i donio mu neželjenu posljedicu koja ga je izbacila iz takta te priprijetila učiniti havariju njegovom bezbrižnom načinu življenja. Stoga je, eto, trebalo nekako ukloniti te novonastale posljedice. Naravno, ako bi to bilo ikako moguće. A bilo je.
Kad si saznala da u sebi nosiš dijete, osjećaji su ti se pomiješali. S jedne strane bila si ushićena i ponosna, a s druge strane si bila u strahu što će se i kako će se sve odvijati u najskorije vrijeme.
Već prvog dana kad si saznala za trudnoću, počela si razmišljati i o vjenčanju, o tome hoćete li dobiti curicu ili dječaka, a i o tome gdje bismo svi stanovali. Čak i o krevetiću, odjeći, cipelicama, mome imenu…
Onda je došla večer kada si se srela s mojim tatom. Malo si strepjela, bojala se kako će reagirati, ali si duboko vjerovala da će biti sretan nakon početne zbunjenosti. Ali, nakon što si mu rekla da si trudna, on je spustio pogled.
Nije te ni zagrlio, već je zamišljeno i dugo gledao u pod.
”Ne mogu…”, rekao je.
”Što ne možeš?” upitala si još uvijek ne sluteći ništa loše.
”Ne mogu prihvatiti to da ćeš roditi”, rekao je poprilično odlučno.
”Kako to misliš?”
”Pa ne mogu prihvatiti to da već budem otac i da se vjenčamo. Ne mogu prihvatiti to da nećemo imati slobodu. Pa ja sam još mlad. Nemam još ni dvadeset i pet godina. Nemamo ni dovoljno novca za sve to. Na koncu, što će moji roditelji reći? Oni te, ionako, to i sama znaš, baš i ne vole. Ovo će im dati povoda da vjeruju da si namjerno htjela to dijete, a ne ja. Oni će, uz to, misliti da si ti to učinila kako bi se mogla udati za mene jer su moji roditelji imućni pa bi ti, u dogledno vrijeme, od toga imala veliku korist.
Čuj, volim te, ali mislim da bi bilo najbolje za tebe i za nas da se riješiš toga”, izrekao je gotovo u jednom dahu.
”Toga?”, bila si u čudu jer moj tata nije htio reći ”dijete”, već ”to nešto”.
Bila si osupnuta. Riječi koje je izgovorio dolazile su iz njegova zamućena i povodljiva srca.
”Hoćeš reći da trebam pobaciti? Ne, neću to učiniti!” odgovorila si u prvom trenutku.
On nije nastavio govoriti, već ti je samo rekao da ozbiljno o tome što prije razmisliš jer da nije siguran hoćete li moći biti i dalje zajedno ako se ne odlučiš za ono što je – najpametnije u takvoj situaciji. Kao što to, kako ti je rekao, pametno učini tisuće i milijuni drugih ljudi.
”Ako me voliš, učinit ćeš to”, rekao ti je još na kraju, poljubio te u čelo za laku noć i pošao svojoj kući.
Noćima nisi mogla spavati. Više je to izgledalo kao neko bunilo koje nisi mogla sasvim objasniti. Rojile su ti se svakojake misli: da me rodiš …da me ne rodiš …da se ubiješ …da ostaviš sve i preseliš se sa mnom u neki drugi grad …
Znam, ti si zapravo grozničavo tražila način da me rodiš, ali je teret na tebi bio prevelik. Mog tatu si i dalje voljela i nisi ga htjela izgubiti. Tvoji roditelji se nisu htjeli miješati. Rekli su da će poštovati tvoj izbor, ali si u nutrini čeznula da čuješ njihovo mišljenje i savjet koji bi ti dao potporu da ipak – odlučiš roditi.
S druge strane, njegovi roditelji su ti dva dana poslije rekli: ”Ti znaš kakva smo mi obitelj. Ovo što ti se dogodilo, mnogima ne će biti drago …ako se vijest proširi. A mi ne bismo htjeli da to naruši naš ugled koji smo mukotrpno stvarali.” Znala si jako dobro što ti žele reći.
Jedina prava prijateljica, barem si tako vjerovala, savjetovala ti je: ”Slušaj, mlada si, život stoji pred tobom. Meni se čini da bi ovo bio preveliki teret i za tebe i za njega. Možda bi zaista bilo dobro da postupiš tako kao da do ovoga nije ni došlo. Znaš da vrijeme liječi svaku ranu.”