VRIJEDI PROČITATI

Vrijedi pročitati!

Istina o životu u stranom svijetu.

Kreneš iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine u potrazi za boljim životom i skrasiš se negdje na zapadu. Prije polaska istreseš sav gnjev na rodnu grudu zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše otići. Tamo na zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50m2, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05.00 vraćaš se nazad u 17.00. Plaća fina ali se ne može puno trošiti jer tu si da zaradiš i šta uštediš. Nema kafana i birtija, nema raje, pečenja i dolazaka kući iza 23.00. U krevet se ide najkasnije u 21.00. Godine lete a ti to ne primijetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu. Vidiš kako drugi grade po onoj Hrvatskoj, po moru ili po Bosni i Hercegovini na koju si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj gradiš a kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora s vremena na vrijeme i vikendom raditi mini job (u fušu i na crno). Plate pošteno, govora nema. Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do domovine, da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove. Godišnji prođe, valja nazad u 50m2 ali nije problem, naviklo se. Godine lete, kuća u rodnom selu ili na moru ili u BiH sve veća i ljepša a tebe sve manje u njoj. Ove godine neću nigdje ići trošak je veliki a konto se ispraznio a i korona je. Djeca više kući ne idu jer slabo koga tamo poznaju a i sta će kad su baka i djed umrli. I dalje vrijedno radiš jer treba šta imati kad se u penziju ode a i ta penzija vrlo brzo stigne, brže nego to si ikad mislio. Eto te kao penzionera nazad kući u svoju vilu da konačno počneš živjeti tim boljim i ljepšim životom ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko herca preskače. Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvjesnih godina a na tebi starom teret održavanja 400m2 prelijepe vile. Kontaš onako da se utješiš: “Kad nisam ja uživao, uživat će barem djeca”. A djeca, već odrasli poslovni ljudi bez neke jake konekcije sa rodnim krajem nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada sahrane svog oca. Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom tamo negdje na hladnom i bezosjećajnom zapadu, negdje u nekim Dortmundima, Kopenhagenima, Briselima, Lucernima, Ofenbahima…

Ostati će vila kao uspomena na jednog oca a u vili novi vlasnik, onaj koji nije iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske mrdno. Hajde pa ti budi pametan ljudino moja..

prenesno s jednog portala