Nešto je trulo na Zapadu, barem što se tiče katoličke vjere i njezina prakticiranja. Hoće li kršćanstvo u Europi uopće opstati?
Slavlje prve pričesti u jednoj katoličkoj crkvi u Parizu. Vidi se tek mali broj prvopričesnika, što je također pokazatelj kako je pad religioznosti izražen trend u čitavoj Europi, pa i u svijetu. Ovih je dana objavljena vijest koja to i potvrđuje. Naime, u biskupiji Roermond u Nizozemskoj više neće služiti misu svake nedjelje u svojim župama. Obavijestili su vjernike da prelaze na služenje nedjeljne mise tek svaki drugi tjedan, pravdajući se manjkom svećenika i uštedama na troškovima energije, zbog sve skupljeg plina i struje.
Odmah na prvu, na pamet mi padaju prvi kršćani koji su se u Rimu okupljali pod zemljom, u katakombama, od straha zbog progona. No ni to ih nije priječilo da se redovito sastaju na molitvu i euharistiju nedjeljom, iako su mnogi zbog toga podnosili i mučeništvo sve do smrti.
UNATOČ PROGONIMA…
I u našim krajevima poznati su primjeri iz osmanlijskih vremena, kad su Hrvati, katolici, također bili progonjeni i stradavali su od turskih sablji jer nisu htjeli izdati svoju vjeru. I oni su se sastajali na skrovitim mjestima, uglavnom u pećinama u brdima, gdje bi ih pohodili fratri (ujaci), kako bi zajedno slavili svetu misu.
Da ne idemo u baš tako davnu prošlost, u nedavno komunističkoj Čehoslovačkoj svećenici su bili zaređivani tajno, djelovali su u “ilegali” obavljajući civilne profesije. U Kini je također poznata tzv. podzemna Crkva, jer su se biskupi, svećenici i vjernici skrivali od vlasti, pa iako je nedavno država Kina potpisala sporazum sa Svetom Stolicom o imenovanju biskupa, u praksi se odnos prema vjernicima u “podzemnoj” u odnosu na tzv. domoljubnu Crkvu, nažalost, nije promijenio. Ove prve državne vlasti još uvijek maltretiraju i progone…
A OVI U NIZOZEMSKOJ PRAVDAJU SE TROŠKOVIMA ENERGIJE…
Ne kažem da se trebaju izlagati mučeništvu, ali mogli bi se bar malo ugledati u prve kršćane, koji su bili spremni na svaku žrtvu da bi slavili Gospodina i ispovijedali svoju vjeru. Znam da su to bila vremena prvotnog zanosa i da su prvi učenici živjeli u nadi čekajući skori drugi Kristov dolazak, te da je krv mučenika – kako je govorio Tertulijan – bila sjeme novih kršćana, no čini mi se da je na Zapadu vjera spala na vrlo niske grane.
Kad se sve zbroji i oduzme, nije skupoća energenata pravi argument. Najvažniji razlog odstupanja od redovitoga tjednog rasporeda nedjeljnih misa u nizozemskoj biskupiji Roermond jest iznimno mali broj vjernika na misnim slavljima. Prije nekoliko godina na jednoj misi u katedrali u Bruxellesu je sudjelovalo desetak vjernika. Svećenik starac, a nazočni vjernici isto tako. Kao da se služi misa u nekom staračkom domu. Čast starijoj populaciji, ali ta slika ostaje u pamćenju i neodoljivo podsjeća na Crkvu koja pomalo izumire. ”Ponekad tako malo ljudi sudjeluje na euharistiji da je puno izazovnije okupiti vjernike iz različitih župa u jednom zajedničkom euharistijskom slavlju”, napisao je René Maessen, generalni vikar biskupije Roermond. Na razini čitave Nizozemske, u kojoj ukupno živi oko 3,7 milijuna katolika, samo četiri posto njih ide na nedjeljnu misu. Pad religioznosti nije samo nizozemski fenomen, nego izražen trend u čitavoj Europi, pa i u svijetu. U Njemačkoj je prije dvije godine, nakon uvođenja tzv. vjerskog poreza, više od pola milijuna vjernika odmah napustilo svoje crkve. O Sinodalnom putu u Njemačkoj i njihovim zaključcima spomenimo da je njemačka Crkva, nažalost, na dobrom putu da ode u shizmu, raskol od Rima. Irci su narod koji, prema službenim podacima, najbrže u svijetu odbacuje religiju: prije desetak godina, nakon otkrića niza pedofilskih skandala iz crkvene prošlosti, broj deklariranih katolika pao je za više od dvadeset posto: s 69 na 45 posto Iraca! Iapk prvi put u povijesti ima više katolika nego protestanata.
No razlog svoj toj apostaziji nije samo u gubljenju vjere kod vjernika, nego je još veći problem u tome što su na Zapadu i svećenička zvanja u velikoj krizi; ne samo da ih nema dovoljno, nego mnogima nedostaje revnosti za Crkvu Božju. Brojne se crkve zatvaraju, također i samostani. Ovakvim trendom, osobito zbog konformizma i puzajućeg liberalizma koji je zavladao u redovima Katoličke crkve diljem Europe, pitanje je budućnosti kršćanstva na Starom kontinentu.
Kad zapadni Europljani dođu kod nas i sudjeluju na misama na hrvatskom, onda su naši svećenici koji propovijedaju u evanđeoskom duhu, pozivaju na vjernost Kristu i Crkvi, poštovanje moralnih načela i slično, za njih konzervativci. No i Crkvu u Hrvata nagriza taj liberalni duh, ali kod nas su još uvijek crkve relativno dobro popunjene, vjera je živa i među mladim vjernicima, zahvaljujući prije svega pastoralnom zalaganju biskupa, svećenika i laika. Dodao bih kako imamo i posebnu milost jer “Gospa u Međugorju s djecom govori hrvatski”(!). Ovih dana u razgovoru za Hrvatski tjednik, splitski svećenik i profesor na KBF-u dr. don Josip Mužić kazao je kako “kao najveći problem u Crkvi vidi u konformizmu mnogih svećenika i vjernika koji se često izrodi u kukavičluk”.
UZOR STEPINAC
Ipak, kaže, “Bogu hvala, Crkva u Hrvata, unatoč svim napadima, ima dovoljno dobrih i čestitih pastira”. Mužić još dodaje: “Mi smo pozvani da unatoč svega budemo ispovjedatelji vjere i da se spremamo na progone i mučeništvo. I tu je blaženi Alojzije Stepinac nikad aktualniji uzor za nasljedovanje.”
Apostol Ivan u trećoj glavi Apokalipse, zadnjoj knjizi Biblije, ima i ovu viziju: “I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: ‘Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta’… Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!” Čini se da su danas kao nikad do sada znakovite Isusove riječi iz Lukina evanđelja: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”
Prof. don Josip Mužić u intervjuu za Hrvatski tjednik : U ratu protiv Crkve koriste se i homoseksualci. Svijet u svom negativnom izdanju mrzi kršćane i obitelj kao što pokazuje
i nedavni slučaj u Zagrebu. Protubošci su umreženi u “grešne strukture” imaju za poslodavca samoga sotonu i rade sustavno na našem istrebljenju. Nikakvo dodvoravanje ili kompromisi s naše strane ne mogu to promijeniti. Mrzitelje moramo ljubiti, moliti za njihovo obraćenje, ali i znati se braniti i boriti protiv zla kojeg čine. Specijalni rat protiv Crkve ide za njezinim uništenjem i izgradnjom jedne svjetske nadreligije. Koriste se homoseksualci kako bi se postigla promjena u crkvenom nauku. Ozakonjenje homoseksualne zajednice znači legalizaciju sodomije i ugrozu obitelji i ide protiv
Objave koju ni jedan biskup, kardinal ili papa ne smije mijenjati.
O legalizaciji sodomije
Trenutno se koristi homoseksualce da bi se postigla promjena u crkvenom nauku. Samo po sebi to nije moguće jer je SODOMIJA OSUĐENA KAO GRIJEH U SVETOM PISMU I BOG JE ZBOG NJEGA UNIŠTIO SODOMU I GOMORU. Stoga, promjena koja se traži promijenila bi samu Objavu koja nam je dana od Boga i koju nitko ne može mijenjati – bio on biskup, kardinal ili papa. Ako bi se dogodilo radilo bi se o KRIVOVJERJU…
O slučaju dviju lezbijki u Rijeci koje su tražile krštenje za dijete, no svećenik Zeba ih je odbio: NIJE ISTINA DA NA SAKRAMENTE SVATKO IMA PRAVO. IMAJU SAMO ONI KOJI SU VJERNICI I KOJI ISPUNJAJU UVJETE ZA PRIMANJE SAKRAMENATA…
NAJVEĆI PROBLEM U CRKVI VIDIM U KONFORMIZMU MNOGIH SVEĆENIKA I VJERNIKA KOJI SE ČESTO IZRODI U KUKAVIČLUK … Živimo u izazovnim vremenima, ali Bog nam daje dovoljno milosti..
Ne treba gubiti vrijeme na kukanje i traženje tuđih odgovornosti, nego svatko osobno treba izgrađivati svoj odnos s Kristom, preuzeti svoju odgovornost kao kršćanin…
U glavnostrujaške medije dolaze samo oni glasovi u Crkvi koji govore ono što oni žele čuti, drugi se sustavno cenzuriraju ili spomenu samo kad ih treba napadati i tada se ne biraju sredstva… Jasni su znakovi sve veće diskriminacije i netolerancije kršćana koji već prerastaju u pravu KRŠĆANOFOBIJU… Na žalost, mnogi i dalje ne vide ništa sporno u Covid – priči, a mnogi glume kao da se ništa nije dogodilo i žele da se što prije zaboravi što je bilo. Da bi se izvuklo dobro iz pogrešaka potrebno ih je uvidjeti, priznati ih i za njih se pokajati, a onda tražiti oproštenje u ispovijedi…