Pristojnost i poštovanje u crkvi: savjeti za vjernike
Savjeti koji nas potiču da preispitamo vlastitu pažnju prema Bogu i bližnjima u crkvenom prostoru. Crkva je prostor molitve, zajedništva i susreta s Bogom. Zato se i naš vanjski stav od dolaska na misu, preko odijevanja, ponašanja tijekom liturgije odražava na unutarnji stav srca. Sitnice poput stišavanja mobitela, zauzimanja prikladnog mjesta, izbjegavanja nepotrebnih razgovora ili pažnje prema onima oko nas, pomažu da euharistijsko slavlje bude dostojanstveno i sabrano. Ovakvi podsjetnici nisu zamišljeni kao stroga pravila nego kao poziv da svatko od nas prepozna važnost poštovanja prema svetom prostoru i zajednici vjernika. Jer način na koji se ponašamo u crkvi odražava i naš odnos prema Bogu Onome zbog kojega se ondje i okupljamo.
Doći na vrijeme Često se sjetim blaženog Ivana Merza koji je jednom u svojem dnevniku zapisao odluku da će uvijek ulicom hodati umjerenim tempom. To ponekad nije lako, osobito roditeljima s malom djecom, ali isplati se pokušati doći pet minuta ranije.
Isključen mobitel Mislim da nitko ne voli onaj neugodni osjećaj kad se tijekom mise odjednom začuje zvonjava ili vibriranje nečijeg mobitela. Jednako je neugodno kada osoba ispred ili pokraj odgovara na poruke tijekom mise. To bi vrijeme trebalo biti rezervirano za Boga, sa što manje ometala – i za nas i za druge u crkvi.
Fotografiranje Ponekad se, osobito na svečanijim misama, znaju vidjeti mnoge ruke koje drže mobitel i pokušavaju zabilježiti neki trenutak. Ponekad su neke osobe zadužene za snimanje ili fotografiranje i to je u redu – to radi jedna ili dvije osobe da bi drugi mogli u sabranosti pratiti misu. U svim drugim slučajevima, budite mirni netko drugi fotografira umjesto vas.
Parkiranje Ako dolazite u crkvu tik pred misu i ne nađete slobodan parking, ipak probajte nikoga ne zagraditi. U Bibliji piše da ne treba drugome činiti ono što ne želimo da drugi učini nama. Kako biste se vi osjećali da vas netko zagradi, a poslije mise vam se nekamo žuri?
Mjesto u klupi Ponekad se dogodi da ljudi zauzmu mjesto na rubu klupe – u nekim slučajevima je to i opravdano, primjerice ako osoba ide čitati. Ali uvijek je lijepo osloboditi mjesto drugome, osobito ako se radi o osobi kojoj je potrebnije mjesto u klupi nego nama.
Razgovor Teško se oduprijeti razgovoru i komentiranjima u crkvi, osobito ako sretnemo nekoga s kim smo bliski. Ali treba imati na umu da je crkva mjesto za molitvu i da mnogima smeta šuškanje i buka. Izvrsna alternativa ovome je organizirati mala druženja poslije mise – tako će u crkvi biti tišina za molitvu, a župljani će se moći međusobno podružiti.
Prigodna odjeća Iako je ovo poprilično širok pojam, mislim da se možemo složiti da je važno odjenuti se za misu kao da nam je stalo. To znači, primjerice, ne nositi ono što nosimo kad idemo na trening ili kad čistimo kuću. Možemo na to gledati i ovako: što bismo odjenuli za susret s nama dragom osobom? Upravo to je misa: susret s Bogom.
Mnogi vjernici zaborave što primaju u pričesti
Svećenik govori o poštovanju i vjeri u trenutku pričešćivanja.
Euharistija je središte kršćanskog života i najveći dar koji je Isus ostavio svojoj Crkvi. U svetoj pričesti vjernici ne primaju samo simbol, nego stvarno Tijelo i Krv, dušu i božanstvo Isusa Krista. Upravo zato trenutak pričešćivanja ima duboko duhovno značenje i traži od nas poštovanje, sabranost i vjeru. Mnogi se vjernici danas pitaju kako je ispravno primiti svetu pričest: na koljenima ili stojeći, na jezik ili na ruku. Najvažnije pristupiti pričesti s dubokim poštovanjem i sviješću o svetosti tog trenutka. Pričest nije običan čin. To je susret čovjeka s živim Bogom. Upravo zato Crkva kroz stoljeća potiče vjernike da ovaj trenutak dožive s vjerom, poniznošću i zahvalnošću.
Što zapravo primamo u svetoj pričesti
Katolička vjera jasno uči da je u hostiji prisutan sam Isus Krist. To znači da u svetoj pričesti primamo njegovo Tijelo, Krv, dušu i božanstvo. Upravo zbog toga Crkva ovaj sakrament naziva izvorom i vrhuncem kršćanskog života. Kada pristupamo oltaru, ne dolazimo samo na obred, nego ulazimo u susret s živim Bogom. Taj trenutak traži unutarnju sabranost, vjeru i duboko poštovanje. U pričesti se susrećemo s Kristovom ljubavlju koja nas želi promijeniti i obnoviti. Zato je važno pristupiti pričesti s čistim srcem i sviješću o veličini tog sakramenta.
Na koljenima, stojeći ili na ruku?
U Crkvi postoje različiti načini primanja svete pričesti. U mnogim zemljama vjernici pričest primaju stojeći, dok neki odlučuju kleknuti kao znak dubokog poštovanja. Također, pričest se može primiti na jezik ili na ruku, prema pravilima koja je Crkva dopustila.
Važno je razumjeti da vanjski način nije najvažniji ako u srcu nema vjere i poštovanja. Ipak, mnogi vjernici osjećaju potrebu kleknuti ili se duboko pokloniti jer žele pokazati da pred sobom imaju samoga Krista. Pričesti pristupati s poniznošću i sviješću da primaju najveći dar koji je Bog dao čovjeku. Euharistija nas ne poziva samo na osobnu pobožnost, nego i na promjenu života, ljubav prema bližnjima i vjernost Kristu.
Mobitel nam je postao novi oltar, a lajkovi nova hostija. Vrijeme je da se kaže – dosta!
Vjerovao sam da nećete u crkvi koristit mobitel za vrijeme sv mise. Prevario sam se. I to sam nedavno doživio.
Slavi se Misa i u jednom trenutku neki na mobitelima, kao da su u kafiću. Užas! Što reći na to?
Živimo u takvom vremenu da nam je mobitel postao idol i to će svi reći, da je postao idol. Ja bih rekao malo drugačije: mobitel nam je postao naš oltar. Ujutro, kad se probudimo, prvo što uzmemo je mobitel, tako i navečer sa mobitelom završimo. On je uvijek tu uz nas, i danju i noću. I možemo slobodno reći kako smo postali robovi mobitela, jer smo dopustili mobitelu da bude naš gospodar. To je tragedija mnogih danas.
Samo pogledajmo oko sebe i što vidimo! Mladi i stariji hodaju ulicom, oči u ekranu. U autobusu, opet oči u ekranu. A ono što je najgore, na svetoj Misi, a oči u ekranu. Vjerovao sam da barem neće u crkvi koriste mobitel za vrijeme svete Mise. Prevario sam se. Svećenik pokazuje Jaganjca Božjega ( Tijelo Kristovo) krizmanica gleda u mobitel i smije se. UŽAS! Što reći na to? Ali nije ni čudo što je tako, kad pogledamo naše obitelji, jasno nam je zašto je tako. Obitelj za stolom i svi tipkaju. Roditelji sjede sa djecom, a nitko nikoga ne gleda, svatko bulji u svoj ekran. Mobitel je postao član obitelji, a Bog stranac u vlastitom domu.
Što možemo još vidjeti? Vidjet ćemo nešto što je postalo sasvim normalno. Što vidimo: slikanje ispred ogledala. Koji je smisao toga? Nikakav. Radimo nešto što mislimo da nam donosi sreću i čini nas vrijednim. Ovdje sad ispada da se vrijednost mjeri nekim filterom. Život vrijedi onoliko koliko je dobra slika ili selfie. Onda nam svi to lajkaju, daju komentar i onda kad dođemo realnost, u realan život, doživimo slom. Jer u stvarnosti naši “prijatelji” nisu onakvi kakvima se prikazuju na mreži. Jer su lajk i komentar lažni signali. I to u stvarnosti shvatimo, shvatimo da je to virtualna iluzija. Na mreži si zvijezda, a uživo si sam. I kad to shvatimo, onda nastaju problemi, depresija, zatvorenost, osjećaj manje vrijednosti, kompleks, itd.
Svoj identitet tražimo u kameri, a ne u srcu.
I što onda radimo i činimo? Slikamo se, lijepo se uređujemo, pa objavljujemo. Jer što vrijedi ako nitko ne vidi sliku? Ako nema lajkova za tu sliku, kao da nismo ni postojali. Ako nema komentara, kao da nismo ni živjeli. Ovo je tragedija naših mladih danas. Svoju vrijednost mjerimo lajkom, ljubav smo zamjenuli virtualnom pažnjom. Zato su nam lajkovi postali nova hostija, znak da nešto vrijedimo, da nas „priznaju“, da nas „vole“. A prava Hostija u kojoj je Krist, Živi Bog – stoji zaboravljen na oltarima, bez poklonstva, bez srca, bez ljubavi.
Nažalost, takvi smo ljudi da lažemo sami sebe da je u tome sreća. Ali to je samo praznina. Jer nas lajk ne može zagrliti. Komentar nas ne može utješiti. Share ti ne može iskazati ljubav i ne može ti reći: „Volim te.“ I jednog dana, kad ostaneš sam u svojoj sobi, kad ugasiš mobitel i nestane interneta – onda shvatiš da zapravo nemaš ništa. i onda dolazimo u onu situaciju koju sam već rekao. Mladi dožive emocionalni šok koji dovodi do: depresije, osjećaj manje vrijednosti, socijalnu usporedbu i kompleks.
Mislim da je došlo vrijeme da se kaže: “Dosta.” Zašto? Evo zašto:
Mladi znaju sve trendove na TikToku, na drugim društvenim mrežama, a ne znaju izmoliti “Zdravo Marijo”. To sam se više puta uvjerio i vidio.
Obitelji satima provode na ekranima, a roditelji ne znaju pričati sa svojom djecom.
Zato je vrijeme da se svi vratimo Bogu! Vrijeme je da svi skinemo maske virtualnog svijeta, maske laži i pogledamo jedni druge u oči. I da shvatimo: vrijednost nije u broju lajkova, nego u tome koliko nekoga stvarno voliš. Vrijednost nije u fotografiji, nego u srcu koje je puno ljubavi. Vrijednost nije u tome koliko te ljudi prate, nego koliko ideš za Kristom, koliko činiš za Krista.
Jer tvoja je jedina hostija živi Krist. Ako Krista zamijeniš za lajk, ako tvoja jedina pričest bude lajk, tvoj će život postati promašaj. Život bez pravoga smisla.
Zato, se probudi, mladosti! Probudi svoju istinsku vjeru. Probudi svoje uspavano srce! Skini svoj pogled s ekrana i podigni svoj pogled prema križu! Prestani tražiti virtualnu ljubav i počni tražiti Onoga koji je sama Ljubav, a to je Krist.
Jer samo tada ćeš biti u potpunosti slobodan. Samo tada ćeš znati tko si i što si. Samo tada ćeš prestati živjeti od lažnih hostija i početi hraniti dušu pravom Hostijom – Kristom, kruhom života.
Neka ovo bude vapaj koji će odjeknuti u svima nama:
Mobitel više nije moj i neće biti moj oltar. Krist je moj Gospodin. Lajkovi nisu moja hostija i nikad više neće biti. Euharistija je moj jedini život.
Neka ovo ne bude samo nešto što ćemo pogledati, lajkati, podijeliti, nego neka bude poticaj da počnemo mijenjati stvari u potpunosti. f.MM