Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.
Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,
poljima i lozjima, u rukama križonoše,
zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.
Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.
U toj noći kada smo uvijek skupa,
neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,
pjevati naglas, moliti u sebi
i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.
Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.
Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,
nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao
što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.
Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.
Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,
da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,
za njima i u njima, u mislima i molitvama.
Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.
U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,
tuzi prognanika, patnji branitelja,
u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.
Miki Bratanić – Split, godine Coronine, 2020.