Oni koji ubijaju djecu grčevito se drže za svoj život i time bivaju nedosljedni i licemjerni
“Od nerođenog postat ćeš krema s čarobnim faktorom za pomlađivanje kože i lica one iste ocvale starice koja te u sebi nosila. I ona neće osjećati ništa. Bit ćeš stvar upakirana u tubu ili kutiju s blještavim natpisom. Tvoje ubojstvo pomladit će lice i kožu i tijelo tvoje majke koja te ubila. Ali, to se ne zove više tako. To se zove proizvodnja. I ti si proizvod. I kao svaki proizvod imat ćeš onakve namjene kakve ti odrede oni koji te koriste kao stvar.”
Portal katoličkih teologa “Vjera i djela” donosi potresno promišljanje o jednom od najvećih grijeha današnjice – ubojstvu nerođenih. U demokratskom društvu ljudi se sve češće pozivaju na različite kategorije prava koja su im osigurana zakonima, a sve je manje odgovornosti i suočavanja s posljedicama. Pravo na život nerođenog djeteta i samim time svetost života, trajao on 10 minuta, 10 sati ili 10 godina, osnovno je pravo koje svi uživamo, no biva gaženo zbog nekih drugih “prava” koja su najčešće posljedica sebičnosti. prof. dr. Oliver Jurišić s katedre filozofije na Kbf u Sarajevu..
Ti si stvar. To je tvoj usud. To ćeš i ostati. Sudbina stvari uvijek je unaprijed određena. Stvar je tu da se proizvodi. Koristi. Bude potrošena. I na kraju baci na smetlište. Stare stvari zamjenjuju se novima. Tebe proizvodi zadovoljstvo. Čisto fizičko zadovoljstvo bez bliskosti i intimnosti. Kao stvar ti si neželjeni proizvod. Kao neka stvar s tvorničkom greškom. I ti si tvornička greška u proizvodnji zadovoljstva, lagode i komfora.
Jer si stvar, prema tebi nije moguć nikakav odnos. Tebe se određuje prema mjeri neke stvari. Jesi li u ovom trenutku koristan ili korisna, trebaš li nam ili nam ne trebaš, je li pravi trenutak da te se nema ili ima. Ti nemaš nikakav obris. I nikakav oblik. Ne pripadaš nigdje. I ne pripadaš nikom. Ni tijelu majke. Ni tijelu oca. Jer si stvar, ti nemaš dušu i u tebi nema mogućnosti niti potencijala za razvoj duha. Stvar samu sebe ostvaruje samo zahvaljujući onome koji je koristi ili uništava, tako si i ti puka stvar za eventualno uništenje.
Ti nemaš ime. Nemaš ljudskog u sebi. I nisi čovjek. Ti si puka stvar. O tebi kao stvari govore oni koji odavno u sebi nemaju duha jer su i sami sebe proglasili stvarima i predmetima za upotrebu. I tako se jedni prema drugima odnose. Kao prema oruđima za upotrebu koja jednom kad ispune svoj potencijal bivaju negdje odbačena. U svijetu odraslih stvari koje se međusobno iskorištavaju ni ti ne možeš biti ništa više i nećeš to nikada biti. Nemaš potencijal. Ti nisi mogućnost. Ti si predmet podložan uništenju, jer tvoje mjesto sutra mora zauzeti neki drugi predmet ili stvar u utrobi koju trenutno nastanjuješ. Nikoga nije briga za tebe. I nemoj očekivati razumijevanje svijeta stvari i materije bez duha i duhovnosti. Ti si ništa.
I za onu koja te nije željela u svojoj utrobi ti si tek stvar jer tako se ono malo duha uspijeva zatomiti i spriječiti ga da nešto kaže u tvoju obranu. Nitko ne stoji uz tebe. Nitko te neće sačuvati. Nitko te neće zaštiti. Oruđa kojim se stvari uništavaju upotrijebit će se jednako i na tebi. Između tebe i reciklaže nema nikakve razlike. Reciklirat će te i izbaciti na smetlište kao smjesu enzima, bjelančevina i stanica. I ponovno te upotrijebiti, ovaj put za nešto drugo. Od jedne stvari postat ćeš druga stvar.
Od nerođenog postat ćeš krema s čarobnim faktorom za pomlađivanje kože i lica one iste ocvale starice koja te u sebi nosila. I ona neće osjećati ništa. Bit ćeš stvar upakirana u tubu ili kutiju s blještavim natpisom. Tvoje ubojstvo pomladit će lice i kožu i tijelo tvoje majke koja te ubila. Ali, to se ne zove više tako. To se zove proizvodnja. I ti si proizvod. I kao svaki proizvod imat ćeš onakve namjene kakve ti odrede oni koji te koriste kao stvar.
Na uputi za tvoju praktičnu upotrebu među sastojcima neće pisati da se među njima nalazi i nekoliko postotaka tebe kao ljudskog bića. Ali, ti razumiješ logiku proizvodnje stvari zar ne? Jer kako bi te netko nanosio na svoje lice i kožu kad bi pročitao na sjajnom pakovanju kojega reklamira lice bezvremene ljepotice kako je jedan postotak kreme sačinjen od njezinog sina ili kćeri koji nisu imali priliku biti ništa ni više ni manje nego stvari za reciklažu.
Ono što ti želim reći neće ti puno pomoći. I neće te zaštiti. Neće spasiti tvoj nerođeni život. Apsolutno se ništa neće promijeniti u odnosu prema tebi. Ti si stvar i uskoro će te ubiti, ali moraš shvatiti da jedino ti iznutra, iz utrobe, to vidiš kao ubojstvo, odrasle stvari koje jedna drugu iskorištavaju kao stvari to vide kao proizvodnju i reciklažu.
Ne mogu se nikako oteti uznemirujućoj primisli da si ti ipak Netko. Možda mi nećeš vjerovati, beskrajno puno puta sam te pokušao svesti na stvar. Ponekad sam to i uspijevao. Ipak, kad sam prvi put vidio tvoju majku, osim njezinog lica ona je nosila u sebi još nečije lice. Tvoje lice. I u njezinom pogledu vidio sam i tebe. I nemoguće je bilo sakriti tu spoznaju od samog sebe. Ona više nije sama, još Netko je tu s njom, njoj skoro identičan i u njoj skriven.
Ono što sam ti htio reći ne mogu dokazati. Na kraju krajeva dokazivanje jesi li Netko ili nisi samo je puko nadmetanje među onima koji nemaju hrabrosti sami sebe ubiti i pokazati svima nama ostalima da su dosljedni, jer ako tebe smatraju stvari koju se može poništiti i uništiti, zašto to jednostavno ne učine samima sebi. Nećeš me krivo shvatiti, ali neće ni drugi, da cijenim dosljednost samoubojice koji sam sebe svede na stvar i prema sebi se tako i ponaša. U iluziji o samouništenju sebe kao stvari nada se novom rođenju kao neka nova stvar za upotrebu. Onome koji ubije samog sebe možda bih priznao i pravo da ubije tebe. Ipak, oni koji te ubiju grčevito se drže za svoj život i same sebe i time bivaju nedosljedni i licemjerni. Budite stvari, uništite sami sebe, pa onda neka navale i na tebe. Ali, malo je među odraslima tako hrabrih i odvažnih. Većina njih su, i ja među njima također, samo obične kukavice koji tvoje ubojstvo nazivaju najuzvišenijim činom ljudskog duha i duše. Glupe stvari koje hodaju i govore, u kojima duha odavno više nema.
Ono što sam ti htio reći umalo sam zaboravio. Čak ne znam ni zašto ti ovo pišem jer ti ovo nikad nećeš pročitati, jer si odavno pretvoren u reciklirani materijal za proizvodnju stvari. U Pismima na jednom mjestu pročitao sam nekad davno jednu rečenicu koja glasi: „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.
Kad si se začeo ili začela za mene si, ne znam zašto, odmah bio i postao Netko. Više nisam mogao o tebi misliti kao o stvari, iako sam bezbroj puta pokušao. Postao si ili si postala Netko s dušom. Uskoro sam onome Netko dodao i ime koje mi se oduvijek sviđalo. I uz ime odjednom je preda mnom iskrsnuo i uskrsnuo cijeli jedan svijet mogućnosti koje ćeš tek trebati ostvariti jednog dana.
Međutim, ipak sam uspio uvjeriti sebe da si ti stvar. I tvoju majku. I umjesto radosti sjeli smo za stol i počeli pisati na papir kao da idemo u market u kupovinu. Počeli smo ti, kao i svakoj stvari koju koristimo, stavljati pluseve i minuse. Zašto nam trebaš i zašto nam ne trebaš. Snažno sam se borio da ni u jednom trenutku ne pomislim da si ti Netko, izborio sam se dobro sam sobom i pretvorio te u Stvar. I tako smo o tvojoj budućnosti odlučili kao o Stvari. I reciklirali smo Stvar kako bi stvorili prostora za nekog novog u budućnosti, iako se bojim da će i taj netko novi završiti poput tebe. Kao Stvar.
Onda sam pročitao taj redak o dušama koje su u ruci nekoga Boga. U Boga ne vjerujem. I nisam religiozan. Nikad nisam bio. Ali, i možda mi nećeš vjerovati, nekad se pitam jesi li ti bio ili bila samo Stvar ili si bila puno više. I pitam se, ako postoji Bog, hoću li u njegovoj ruci ugledati tebe kao osobu, kao čovjeka ili će te on u ruci držati kao neoblikovanu smjesu stanica koja ne liči ničemu i nikomu, kao što sam te ja držao s uzdahom olakšanja jer smo se riješili jednog neugodnog tereta kojega u tom trenutku nismo željeli, ali da smo htjeli mogli smo ga imati.
Hoće li te taj Bog kao i ja držati u maloj crnoj neprozirnoj vrećici malo lakšoj od kilograma ili ću pred sobom vidjeti odrasla čovjeka, muškarca ili ženu koji su mogli postati sve ono što sam im ja uskratio da postanu i budu? Pa makar na nekoliko trenutaka, sati ili dana ljudskog postojanja.
Osjećam se čudno ovih dana. Od tebe je prošlo toliko desetljeća. Prohujale su godine. I tvoja braća i sestre sad su veliki i imaju svoju djecu. I svaki put kad se skupe osjetim hladnoću i prazninu gledajući u jedno prazno mjesto za stolom. Tu si trebao ili trebala biti ti. Ali, nema te i tu više ja ne mogu učiniti ništa. Pomalo me hvata jeza jer znam da mi je kraj blizu.
Ali, ja se ne mogu oteti dojmu i neobjašnjivom nagonu negdje duboko u sebi da ti nisi bio ili bila Stvar. Bio si i bila si Netko
Tvoja majka već je otišla tamo tom Bogu kojega je cijeli život molila za oproštenje. Ja se još uvijek odupirem. Još uvijek smatram da si ti bio ili bila Stvar. Međutim, zna mi se dogoditi da posljednjih dana živo sanjam prošle događaje. I često sanjam trenutak kad smo za tebe saznali. U sjećanje mi se urezao lik tvoje majke jer sam i tad i sad svjestan da sam, gledajući njezino lice, vidio još nečije. Tvoje lice. I čudio sam se kako je moguće da ona ima istovremeno dva lica. I svoje i tvoje.
Ne čitam Pisma. I taj redak koji sam pročitao otvorio sam nasumično. Što će me uskoro dočekati s one strane? Crna vrećica u kojoj je neka Stvar ili ti potpuno odrastao ili odrasla? Ne više Netko, nego Ti s imenom koje ti je tvoja majka nadjenula prije smrti jer se nikad nije pomirila s onim što smo ti učinili.
Što će Bog držati u ruci za mene s one strane? Crnu vrećicu čija će se težina svaliti na mene u svoj svojoj nepodnošljivosti, makar onomad nije težila niti kilogram? Ili ćeš me dočekati Ti koji imaš ili koja imaš ime? Ja ne bih volio ovako razmišljati. I najradije ne bih ni mislio na tebe. Ali, ja se ne mogu oteti dojmu i neobjašnjivom nagonu negdje duboko u sebi da ti nisi bio ili bila Stvar. Bio si i bila si Netko. Duša u Božjoj ruci koju sam tom istom Bogu vratio držeći je u malenoj crnoj vrećici misleći da u rukama držim Stvar, a ne Tebe.